AMERIKA

AMERIKA. U hrvatskom se ta imenica uobičajeno rabi u jednini i njezino je prvo značenje u govornom jeziku Sjedinjene Američke Države.

Međutim, imenica Amerika danas označava dva kontinenta: Sjevernu Ameriku i Južnu Ameriku te prostor Karipskoga mora s otočjem u njemu. Postoji i druga podjela kopna na zap. hemisferi: na Sjevernu, Srednju i Južnu Ameriku. Zbog potrebe razlikovanja tih jasno odijeljenih dijelova kopna na zap. hemisferi, koji se u hrvatskome jednostavno zovu Amerikom, na svj. jezicima Zapada govori se o Amerikama (španj. Las Américas, engl. The Americas). Navedene razdiobe govore i o percepciji toga golemog svijeta u povijesti i danas, kako na samoj zap. hemisferi tako i u Europi. Naziv Amerika izveden je iz imena Mlečanina Ameriga Vespuccija (1454–1512), odn. iz njegove latinizirane inačice Americus. On se prvi put pojavio na zemljovidu Mapamundi (1507) Martina Waldseemüllera. Vespucci je1505. dobio dopuštenje boravka i rada u Španjolskoj te je bio glavni peljar pri ustanovi Casa de Contratación, koja je u Sevilji organizirala cjelokupni promet ljudi i roba s Novim svijetom. Međutim, nikad nije dokazano da je Vespucci doista i bio u Novome svijetu. On je najvjerojatnije, budući da je bio na izvoru informacija španj. pomoraca koji su se morali javljati u Casa de Contratación s vijestima o novootkrivenim krajevima svijeta, na temelju onoga što je čuo, 1503. ili 1504. napisao knjigu Novi svijet (Mundus Novus), u kojoj je ustvrdio da onkraj Atlantskoga oceana leži kontinent za koji se prije nije znalo. U knjizi je uz podatke španj. istraživača iznesen i opis putovanja te argumenti Portugalca Pedra Alvaresa Cabrala, koji je 1501. oplovio čak tisuću milja dugačku obalu današnjega Brazila, čime je pružio dodatni dokaz da je riječ o velikom, dotad nepoznatom kopnu. Nazivlje za Novi svijet se od 1492, kad je Genovljanin Kristof Kolumbo pod španj. zastavom doplovio do Antilskoga otočja, brzo mijenjalo u skladu s novim spoznajama o njemu. Nakon prvoga Kolumbova putovanja još se nekoliko godina raspravljalo jesu li otoci do kojih je doplovio smješteni južno od Kanarskog otočja ili ispred Indije. Nakon njegova trećeg putovanja 1498, kad je donio vijest da je stigao do kopna koje je nazvao Kontinent u Oceanu (španj. Tierra Firme del Mar Océano), misleći da je to dio Indije, dio svijeta u koji je putovao u Europi se baš zbog te njegove zablude počeo nazivati Indije (španj. Las Indias). Kako se tijekom XVI. st. u Španjolskoj, Portugalu, a preko tih kraljevstava i cijeloj Europi, prihvatilo da je otkriven novi kontinent (koji je sve do prokapanja Panamskoga kanala doista bio jedan kontinent), potreba jasnog razlikovanja Novoga svijeta od odavna poznate Indije nametnula je i potrebu za promjenama u toponomastici. U Španjolskoj se za Novi svijet uvriježio naziv Zapadne Indije (Indias Occidentales), dok se Indija (a i cijela jugoistočna Azija) nazivala Indias Orientales.

Karta Amerike Sebastiana Münstera, XVI. st.

Taj se naziv dugo održao u službenoj uporabi i u mnogim izvedenicama: primjerice, stanovnici su nazvani Indijanci (španj. los indios), kako ih se naziva i danas, i to se nazivlje prevodilo na ostale eur. jezike. Gotovo sve nazivlje za pojedine dijelove Amerika potječe iz prijašnjih, uglavnom srednjovj. vjerovanja Europljana o izgledu udaljenih dijelova svijeta, odn. rubova njima dotad poznata svijeta. Glavni motiv za putovanje Europljana na Zapad na poč. XVI. st. sastojao se u potrazi za morskim putem kojim bi se došlo do otočja bogata mirodijama kojima se moglo unosno trgovati, a što su dotad, zahvaljujući zemljopisnom položaju, mogle raditi sredozemne pomor. sile, odn. trgovački gradovi-države. Takva je putovanja u sr. vijeku zabranjivala u prvom redu Crkva, a u pučkom vjerovanju učvrstilo se stajalište da je putovanje onkraj Gibraltara opasno jer ondje, kao i na svim rubovima poznatoga svijeta, obitavaju nemani koje proždiru hrabre pomorce. U taj su se pothvat iberska kraljevstva upustila jer su mirodije bile najtraženija uvozna roba u Europi, koju su iberski narodi dotad morali kupovati od posrednika na Sredozemnom moru. God. 1488. Portugalci su oplovili Rt dobre nade i uspostavili izravne veze s proizvođačima mirodija. Španjolska, odn. kraljevina Kastilja, također je slala brodove da oplove Afriku, ali jedina vidljiva posljedica njihovih putovanja duž afričke obale bilo je pripajanje Kanarskog otočja Španjolskoj 1402. Kolumbova zamisao o traženju tzv. zapadnog puta, koji je jedini preostao, dobro joj je došla, i ona je u nj uložila razmjerno malo novca, a posadu triju brodova sastavila je onako kako je u tom trenutku bilo moguće. Putovanje, koje je počelo 3. VIII. 1492, završilo je 12. X. na otoku Guanahani, koji su Španjolci nazvali Sv. Spasitelj (San Salvador, danas Watling). Kako nisu bili svjesni svojega otkrića, Kolumbo i njegove posade bili su razočarani jer nisu stigli do otočja mirodija i sve daljnje pothvate Španjolaca u Novom svijetu valja gledati u svjetlu togapočetnog razočaranja. Od 1492. do 1521, kad su Španjolci stigli do molučkoga otoka Tidore i tako konačno oplovili svijet, prošlo je samo dvadesetak godina. Tijekom tog traženja zap. puta za Aziju oni su prodrli u mnoge dijelove Novoga svijeta i počeli ga kolonizirati, ali unatoč općoj osupnutosti bogatstvima i raznolikošću Novoga svijeta nisu napuštali ni potragu za mirodijama u njemu niti potragu za zap. smjerom do otočja mirodija. Taj tzv. azijatizam, to jest uvjerenje da se putovanjem na Zapad može doći jedino do Azije i da jedino takav ishod putovanja i istraživanja može biti nagrada za goleme troškove, odricanja i trud prevladavao je u razmišljanju i razumijevanju primarne koristi otkrića Novoga svijeta više od dvadeset godina. Istodobno su Portugalci počeli istraživati i naseljavati područje današnjega Brazila, koje je zbog sličnih klimatskih, geografskih i botaničkih obilježja s nekim dijelovima Azije pružalo nešto više traženih sirovina nego dijelovi Amerika koje su počeli naseljavati Španjolci. Napuštanje azijatističke ideje silom prilika, širenje i utvrđivanje gospodstva te traženje gospodarski isplativih izvora u Novome svijetu došlo je na prvo mjesto u politici dviju kolonijalnih sila, Španjolske i Portugala, kao opravdanje silnih napora i troškova u organizaciji i provedbi otkrića, borbi s autohtonim stanovnicima i kolonizaciji. Pravni okvir, tj. odobrenje za kolonizaciju, dobili su od pape Aleksandra VI., koji je bulom Inter caetera (1493) odlučio da su novopronađena područja pravno prazna jer na njima ne obitavaju kršćani te da ih stoga treba privesti kršćanstvu, tj. pokrstiti tamošnje stanovništvo. O provedbi te odluke Crkva i monarhija imale su različita mišljenja: država je starosjedioce trebala za rad (ugl. prisilni), a redovnici, franjevci i dominikanci, koji su onamo prvi stigli kako bi širili evanđelje, htjeli su propovijedati na način prvih apostola, tj. mirno. Oba iberska kraljevstva, osobito španjolsko, tijekom XVI. st. provela su proces transkulturacije, to jest prenošenja svih svojih glavnih institucija, kult. politike i prakse s Iberskoga poluotoka u Novi svijet.

Biblija na jeziku nahuatl, Meksiko, XVI. st.

Privodeći istodobno Indijance kršćanstvu, oni su u Brazilu (u kolonijalnom razdoblju Zemlja Svetoga Križa) i u Hispanskoj Americi (koja je najprije bila podijeljena na potkraljevstva Nove Španjolske i Perua, koja su u XVIII. st. razdijeljena na četiri potkraljevstva) stvorili okvire za stvaranje novih društava, odlike kojih će biti rasna miješanost, miješanost iberskih i autohtonih amer. kultura (kao i afričkih kulturnih i rasnih elemenata koje su donijeli crni robovi) te jedna službena vjera (katolička) i jedan jezik (španjolski, odn. portugalski). Katoličanstvo Iberske Amerike tijekom stoljeća se silom prilika otvorilo različitim sinkretičkim oblicima, koji u njemu žive i danas, ali je na cijelom prostoru sačuvan i velik broj autohtonih vjera u izoliranim indijanskim zajednicama ili čak kao oblik kriptoreligioznosti u formalno kršć. sredini. Zbog svega toga bivše su iberske kolonije danas društvene i kult. sredine prepoznatljiva profila, koje jednim dijelom pripadaju kulturi i civilizaciji Zapada, ali su istodobno po mnogim drugim obilježjima potpuno samosvojne i jedinstvene, a kao cjelina najčešće se nazivaju Latinskom Amerikom. Pojam je nastao u Francuskoj u XIX. st., prije neuspjele franc. vojne intervencije u Meksiku 1864, da bi poslužio stvaranju osjećaja bliskosti eur. zemalja rom. jezičnog izražaja s bivšim španjolskim i port. kolonijama s kojima dijele rom. materinske jezike i kat. vjeru. Na prijelazu u XX. st. on je u tom dijelu svijeta prihvaćen kao naziv za cijelu bivšu portugalsku i španj. Ameriku, najprije zahvaljujući sveameričkom programu kult. sinkretizma kubanskoga pisca Joséa Martíja. Naziv Hispanska Amerika skovale su vođe programa i ratova za nezavisnost od Španjolske na poč. XIX. st. da bi prostor španj. kolonija, koji se dotad i službeno nazivao Las Indias, nazvale imenom koje ističe u prvom redu ono što ga ujedinjuje: španj. jezik. Prije eur. osvajanja, amer. prostor nije bio ni na kakav način objedinjen. U dosad poznatim i proučenim pretkolumbovskim, tj. autohtonim amer. jezicima ne postoji pojam za cijeli prostor Amerika. Naime, prije eur. osvajanja taj prostor nije bio objedinjen niti je, koliko se zna, neki od njegovih dijelova imao pojam o veličini, granicama i obliku kopna na kojem se nalazi. Izvori za poznavanje pretkolumbovskih naroda, odn. za naše spoznaje o životu drevne Amerike, dvojaki su: europski (španjolski i portugalski) tedrevni američki. Španjolski i port. istraživači i osvajači opisali su one narode koje su u Novome svijetu zatekli i koje su na neki način uspjeli razumjeti. Njihovu percepciju presudno su obilježile ključne osobine njihova vlastitoga pogleda na svijet, što je dovelo do mnogih nesporazuma i pogrešnih tumačenja osobina njihovih civilizacija. Osim toga, dugo se mislilo da su zatečeni narodi ujedno i jedini narodi koji su postojali na amer. prostoru. Druga su skupina izvora zapisi samih drevnih amer. naroda te arheol. nalazi. Arheol. istraživanja su u Amerikama započela potkraj XIX. st., a pokazala su da su na tim prostorima prije onih naroda koje su osvajači zatekli živjeli mnogi stariji narodi te da su jedni nasljeđivali od drugih civilizacijske stečevine i modificirali ih u skladu s vlastitim pogledom na svijet, vjerom i interesima svoje zajednice. Unatoč najnovijim istraživanjima, koja upućuju na drukčije zaključke, slijedom teorije franc. etnologa Paula Riveta Podrijetlo čovjeka u Americi (Les Origines de l’homme amèricain, 1943) drži se da je autohtono amer. stanovništvo az. podrijetla te da je iz Azije stiglo u Sjevernu Ameriku zahvaljujući kopnenoj vezi između Sibira i Aljaske u ledeno doba. Neki od tih naroda ostali su do 1492, ali i dalje, na vrlo rudimentarnom stupnju razvoja i društv. organizacije, dok su drugi razvili složene drž. zajednice i kulture. Dva velika područja na kojima su pronađeni i proučeni ostaci nekoliko civilizacija i kultura koje su se ondje razvijale tijekom 3500 godina su tzv. Mezoamerika (područje većega dijela Meksika, Gvatemale, Hondurasa, Salvadora i Belizea) i područje andskoga masiva, na kojem se danas prostiru države Ekvador, Peru, Bolivija te dijelom Kolumbija i Čile. Povijest pretkolumbovskih kultura razdijeljena je u tri razdoblja: pretklasično (od otprilike 2000. pr. Kr. do 200), klasično (od 200. do 900) i postklasično (od 900. do 1492). U klas. razdoblju razvile su se i trajale i do devet stoljeća kultura Teotihuacána (središnji Meksiko), tzv. klas. kultura Maya (jugoistočni Meksiko, Gvatemala, Belize, Honduras i Salvador), Tiahuanaco (dijelovi Bolivije i Perua) i neke druge. U postklas. razdoblju razvile su se, baštineći mnogo od klas. kultura, države i kulture Tolteka pa Azteka (središnji Meksiko) te nekoliko kultura raširenih na golemim prostranstvima koje su u jedno carstvo, tijekom samo stotinjak godina, a neposredno prije španj. osvajanja, objedinili Inke stvorivši tako najveće carstvo na zap. hemisferi. Pretkolumbovske Amerike nisu, dakle, prije eur. osvajanja ni na koji način bile povezane u jednu veliku cjelinu. Samo na području Južne Amerike bilo je čak sto osam porodica američko-indijanskih jezika, a neki od njih ustuknuli su pred raširenijim jezicima (primjerice, kečua ili kičua) tek kad su ih kao jezik propovijedanja evanđelja prihvatili i raširili kat. misionari. Učinak otkrića Novoga svijeta na Europu nije se svodio na trezveno razmatranje gosp. mogućnosti koje je on pružao niti na pohlepu osvajača za zlatom. U intelektualnim krugovima ono je postupno, kako su se otkrivale nove činjenice, izazi-valo sve veće zanimanje i uzrokovalo promjene, što je osobito vidljivo u tadašnjem prirodoslovlju. Humanističke discipline, filozofija i teologija, postavljale su pitanja koja su izazvala žestoke rasprave i podjele na škole mišljenja; bila su to pitanja ljudske naravi amer. starosjedilaca, flore i faune, pravno-teološka pitanja o pravu na pokrštavanje, odnosa Biblije i Amerike itd. Došlo je do promjena u svakodnevnom životu (npr. prehrani), a niz praktičnih znanja koja su španjolski i port. pomorci i otkrivači stekli u svojim jedinstvenim iskustvima doveo je do tehnol. promjena i napretka u brodogradnji, pomorstvu itd. Uz Novi svijet vezivao se još u sr. vijeku niz predodžaba koje su u ljudi izazivale najveće strahove i nade (primjerice, pojam kraja svijeta napučena najgorim nemanima, koje proždiru sve koji se tamo upute, pojam raja zemaljskoga, koji se od ant. vremena uvijek smještao sve zapadnije, dok se u općoj mašti nije preselio onkraj Herkulovih stupova), tako da je percipiranje Novoga svijeta dugo bilo uvjetovano tim prethodno stvorenim predodžbama.

Karta Južne Amerike Diega Homena, 1558.

To je ostavilo traga u amer. toponomastici: Rijeka Amazonki, Kalifornija itd. S druge strane, eur. filozofi i teolozi XVI. st. u novootkrivenom svijetu vidjeli su prostor u koji su mogli barem projicirati, ako ne i smjestiti svoje utopije. Utopijska misao bila je snažno prisutna u renesansnoj Europi. Otkriće Novoga svijeta, o kojem su se vijesti nezaustavljivo širile Europom, unatoč nastojanjima španjolske i port. krune da pripadaju samo njima, pribavilo je utopijskoj misli toliko potrebnu mogućnost točnijega i stvarnijega zemljopisnoga smještanja misaonoga konstrukta. Thomas More je otok Utopiju izrijekom smjestio u Novi svijet, a Tommaso Campanella se za Grad Sunca (La città del Sole) dobrim dijelom oslonio na vijesti o Novome svijetu te na španj. praksu koloniziranja u središtu kojega je bila gradnja gradova. Eur. utopijska misao nadahnula je i neke projekte u Novome svijetu. Španj. kruna držala je da u Novome svijetu može stvoriti bolju, novu Španjolsku. Dominikanci i franjevci, a poslije i isusovci zamislili su i pokušali provesti u djelo nekoliko projekata utopijskih osobina: zajednicu kršćana sretnih u siromaštvu, misiju, idealnu kršć. zajednicu kojom će se kršćanstvo vratiti svojim počecima zahvaljujući vrlinama Indijanaca koji su neoskvrnuti kulturom itd. Cijeli amer. prostor španjolska i kolonijalna renesansna književnost određivale su kao mjesto vječnoga proljeća, a osvajači su po Amerikama sve do XVIII. st. tražili zamišljene bajoslovne ili rajske prostore: El Dorado, Zemlju obilja itd. U tim utopijskim predodžbama često su se mogli naći i elementi srednjovj. predodžaba o raju zemaljskome. Amer. blago, za koje se počelo saznavati već dvadesetak godina nakon otkrića, postalo je dijelom imaginarija čovjeka renesanse.

U hrv. zemljama otkriće Novoga svijeta i kolanje informacija o njemu u prijevodima ili adaptacijama svjedočanstava njegovih otkrivača nisu naišli na prijam kakav bi se očekivao od sredozemne i pomor. zemlje, koja je morala biti zainteresirana za velika otkrića što su izravno ugrozila središnji položaj sredozemnih pomor. sila. Jamačno je to zato što su svim snagama bile okrenute borbi protiv tur. osvajanja i pustošenja. Poznato je da je dubr. trgovac Basilije Basiljević u XVI. st. otplovio do potkraljevstva Perua, što je neobično jer je španjolsko ujedinjeno kraljevstvo, sastavljeno od kraljevstava Kastilje i Aragona, dopuštalo odlazak u Novi svijet samo podanicima kastiljske krune. Zanimljivo je da je Basiljević želio u Novome svijetu naći zemlju za Hrvate koje su Turci prognali iz Bosne, u čemu se svakako ne nalaze elementi utopije, ali postoje elementi »obećane zemlje«, kako su Ameriku gledali svi koji su se u nju pokušali useliti. Pretpostavlja se da su Hrvati koji su u XVI. st. boravili u Mlecima znali da mlet. knjižari naveliko prevode na talijanski ili latinski svjedočanstva o novootkrivenim zemljama sa španjolskoga i portugalskoga te pretiskuju crteže i zemljovide po koje su slali svoje povjerenike na Iberski poluotok. Primjerice, Kolumbov dnevnik, koji je sam nazvao Pismo o otkriću (Carta del descubrimiento), nakon prvotiska u Barceloni 1493. preveden je najprije na latinski u Kataloniji, a zatim u Firenci na talijanski, i to u stihovanom obliku. Međutim, nema sustavnih pa ni sporadičnih i usputnih podataka o kupovanju takvih tiskovina i njihovu kolanju u hrv. zemljama. Može se samo nagađati je li i M. Držić, boraveći u tal. stranama, dolazio u doticaj s tekstovima o Novome svijetu ili pak s utopijskim tekstovima eur. mislilaca koji su u Novi svijet smještali zamišljene idealne zajednice. Burlesknu sliku Novoga svijeta Držić je donio u prologu negromanta Dugoga Nosa, koji podsjeća gledatelje Dunda Maroja kako se, nakon što ih je posjetio prije »tri godine«, otputio u Indije, što je, kako misli Leo Košuta, »šaljivo putovanje kroz ondašnji poznati svijet« (Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« – Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964). Među Velicijem i Malijem Indijama, nalaze se i Nove Indije, zapravo zemlje juž. Amerike, koje se tako nazivaju da bi se razlikovale od Kolumbovih zemalja azijskoga kontinenta:

»Znate er kad se, jes tri godine, od vas odijelih, ončas se uputih put Indija Velicijeh, gdje osli, čaplje, žabe i mojemuni jezikom govore. Otole obrnuh put Malijeh Indija, gdje pigmaleoni, čovuljici mali, s ždralovi boj biju. Otole otegnuh nogâ k Novijem Indijami, gdje vele da se psi kobasami vežu, i da se od zlata balotami na cunje igra, gdje od žaba kant u scjeni bijaše kako među nami od slavica. U Stare Indije otole htjeh naprijeda proć, ma mi bi rečeno er se već naprijeda ne more proć. Rekoše mi da su tamo Stare Indije, i da u Stare Indije nitko ne more poć, govoreći: ’Upriječilo se je ledeno more, koje se ne more broditi, i vrla vječna zima, koja galatinu od živijeh ljudi čini’; a s drugu stranu veljahu da gorušte sunce i paljevito ljeto dan bez noći ne da ne tačam živu čovjeku pristupit, ma zemlji od vrućine plod plodit«.

Držićeva vizija Amerike sugerira bogatstvo novootkrivenih zemalja, komično-groteskno svedeno u pojave svakodnevice. (→ INDIJE)