ALEGORIJA

ALEGORIJA (grč. ἀλληγορία: slikovit govor), pojam iz ant. retorike koji je označavao preneseni govor, na razini cijele rečenice ili diskursa, za razliku od metafore kao prenesenoga govora na razini pojedinačne riječi.

Pojam alegorije javio se u helenističkom razdoblju, u gramatičkoj i retoričkoj tradiciji, a prva se uporaba pripisuje retoričaru Demetriju (De elocutione, III–I. st. pr. Kr.), gdje je dobila usko retoričku definiciju figure prenesena značenja (trop) koja referira na nešto drugo od onoga što je rečeno. Lat. tradicija prvotno grč. riječ allegoria prevodi kao permutatio (u djelu Rhetorica ad Herrenium, nepoznata autora) i smješta ju u figure riječi, a ne u figure misli. Ciceron (I. st.) upotrebljava izvornu grč. riječ i daje joj određenje koje će tradicija prihvatiti: alegorija je ulančani niz metafora. Kanonsku definiciju alegorija dobiva u Kvintilijanovu djelu Govornikova izobrazba (Institutio oratoria): »Kod alegorije, koju prevodimo inversio (okretanje, obrtanje), riječi ne pokazuju pravo značenje, nego nešto drugo, a ponekad i nešto sasvim suprotno«. Retoričko određenje alegoriju smješta u područje tropa, odn. figura koje mijenjaju značenje riječi ili rečenice u drugo značenje, poput metafore, metonimije, ironije. Alegorija je za misao ono što je metafora za riječ (H. Lausberg, Handbuch der literarischen Rhetorik, 1960). Temeljena u retorici, alegorija je strukturalni aspekt i načelo kompozicije teksta (bilo da se pojavljuje kao figura ili vrsta), dok se na filozofskim i filološkim temeljima razvija uporaba alegorije kao načina čitanja ili načina tumačenja teksta, a veže se uz filoz. pojam alegoreze i teol. pojam egzegeze. Budući da je moguće preneseno značenje iščitavati i u tekstovima koji nisu intencionalno bili pisani kao alegorije, nastaje ideja alegoreze, odn. alegorijskoga čitanja teksta.

Hrv. tradicija alegorijskih postupaka uklapa se u eur. okvire. Njezini počeci mogu se prepoznati u srednjovj. poeziji, vizijama i moralitetima te u renesansi. Tri su renesansna autora zadužila povijest hrv. alegorije: Marko Marulić, Mavro Vetranović i Petar Zoranić. Ključni postupci alegorije i alegorijskoga tumačenja nalaze se u Marulićevim biblijskim epovima Judita i Davidias. Knjiž. povjesničari u pripovijesti o hrabroj udovici Juditi prepoznaju primjer za borbu protiv neprijatelja koji opsjedaju grad, u analogiji prema tur. pritiscima na Split. Marulić je u proznom dodatku epa Davidias protumačio alegorijsko značenje. Starozavjetni kralj David za Marulića je prefiguracija Krista, a svaka starozavjetna epizoda alegorijski je interpretirana kao najava novozavjetnih događaja. Pelegrin M. Vetranovića atipičan je alegorijski ep koji upotrebljava groteskne postupke u prikazivanju hodočasničkoga lutanja izgubljene ljudske duše svijetom. Planine P. Zoranića mogu se čitati i u alegorijskome i u pov. ključu. Osnovna ideja alegorijskoga čitanja djela vezana je uz putovanje (motiv hodočašća) kao proces spoznaje. Na putovanju, koje je zapravo alegorija životnoga puta, pripovjedač se uz pomoć Božje milosti čisti od grijeha i postiže sreću u kontemplaciji pravih vrijednosti.

Držićevo se knjiž. stvaralaštvo može samo uvjetno tumačiti u alegorijskom ključu. Prvo, njegova su se dramska djela, osobito komedije, nerijetko interpretirala kao alegorijski prikazi anomalija prisutnih u dubr. svakodnevici. Tome u prilog ide autorovo vjerno psihološko i sociološko portretiranje dubr. gradskih realija, a posebice onih likova koji pripadaju dubr. zaleđu. Nadalje, alegorijski se u Držićevu opusu mogu protumačiti i njegove pastoralno-mitološke drame, osobito Tirena i Grižula, u kojima se, u dramaturškom smislu, spretno služi tankom linijom koja razdvaja zbilju od iluzije, a mnogi likovi koji nastanjuju svijet nazbilj  dobivaju mitološko-fantastične korelate. Poseban je primjer Novela od Stanca, koju su neki autori bili skloni protumačiti u simboličko-alegorijskom ključu, npr. Luko Paljetak u raspravi Stanac u svjetlu Sunca ivanjske noći (1994). S alegorijskim predznakom iščitavan je i prolog negromanta Dugoga Nosa u Dundu Maroju, a zatim, u skladu sa simboličkom fakturom samoga prologa, i cijela komedija te ukupan Držićev dramski opus. Jer, ljudi nazbilj i ljudi nahvao nastojali su se detektirati u svakom njegovu tekstu, pri čemu se negativna ili afirmativna semantika koju je Držić »prilijepio« uz jedne ili uz druge nerijetko povezivala s realnim deiksama iz dubr. društvene svakodnevice.