FERIĆ, ĐURO (GVOZDENICA)
FERIĆ, ĐURO (GVOZDENICA), hrvatski pjesnik (Dubrovnik, 5. VI. 1739 – Dubrovnik, 13. III. 1820).
Studirao teologiju i filozofiju u Ilirskom kolegiju u Loretu, a nakon povratka u Dubrovnik obnašao različite crkv. dužnosti i predavao na gimnaziji. Parafrazirao je psalme (Paraphrasis psalmorum poetica, 1791), na temelju nar. poslovica napisao zbirku lat. basni (Basne preuzete iz ilirskih poslovica – Fabulae ab illyricis adagiis desumptae, 1794), a u knjizi Fedra, Augustova odsužnjika, pričice Esopove (1813) u latinskim i hrv. stihovima objavio je Fedrove basne, raspodijeljene u pet dijelova (knjiga). Predgovor knjizi napisao je Franjo Marija Appendini. Lat. poslanicama obratio se inoz. proučavateljima pučkoga pjesništva i upozorio ih na »ilirsko« nar. blago. U epu Opis dubrovačke obale (Periegesis orae Rhacusanae, 1803) opisao je mjesta od Cavtata do Pelješca, zatim Lastovo, Mljet, Šipan, Lopud, Koločep, Daksu te uzveličao Dubrovnik. U rukopisu je ostala zbirka lat. basni s hrv. prijevodom Adagia Illyricae linguae fabulis explicata (Prorečja jezika slovinskoga pričicam istumačena) i zbirka Slavica poematia Latine reddita (Latinski prijevodi slovinskih pjesama). Ostavština također uključuje nekoliko rukopisa epigrama, elegije, makaronske pjesme, korespondenciju.
U Ferićevu prijepisu sačuvala se pjesma Mâ sestro, ja sada davam ti blagoslov, koja nije tiskana u Držićevoj knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi (1551). Premda se nigdje ne spominje o kojoj je Držićevoj sestri riječ, Niki (bračni ugovor sklopila 22. VI. 1530. s Marinom Božovim Nalješkovićem) ili Pȅri (bračni ugovor sklopila 5. XII. 1535. sa Stjepanom Jeronimovim Nenko), pretpostavlja se da ju je posvetio Niki. To je jedini Držićev pjesnički sastavak koji se može približno datirati i koji je nastao prije njegova odlaska na školovanje u Italiju. Objavio ga je Milan Rešetar u radu Jedna neizdana pjesma Marina Držića (1920). Svetozar Petrović uočio je u njoj izvanjski akrostih Mudivoda, smatrajući da je izvorno glasio Mutivoda te da je možda riječ o Držićevu nadimku (Umeci petrarkističke lirike u komedijama Marina Držića, 1967). U zbirci epigrama koje je sastavio prema knjizi Dubrovačka književna kronika (Fasti litterario-Ragusini, 1767) Sebastijana Slade Dolcija nalazi se i sastavak posvećen Držiću: »Risus si qui amas solutiores, / Tirrenam lege Stantiique casus / Sane perlepidos Adonidemque. / Qui supercilio severiore es, / Ab his abstineas manum libellis« (»Ako voliš slobodnije šale, čitaj Tirenu i Novelu od Stanca, koje su vrlo ljupke, i Adonisa. Ako si pak strožih nazora, ne primiči ruke tim knjižicama«).
