FEERIJA

FEERIJA (fran. féerie: čarolija, vilinski prizor), tip kazališne izvedbe u kojoj se prikazuju neobične i fantastične pojave, najčešće vile ili vilenjaci, a njezino podrijetlo treba tražiti u antičkim, srednjovjekovnim i kasnorenesansnim dramskim žanrovima koji su tematizirali natprirodne pojavnosti, poglavito u Sofoklovim i Euripidovim tragedijama s titanskim ili božanskim likovima u središtu, u srednjovj. mirakulima te u različitim oblicima renesansne pastoralno-mitol. dramatike.

U tom se atraktivnom kaz. žanru fantastičnim i neobičnim elementima, osobito mitol. likovima i njihovim nadljudskim sposobnostima, na pozornici dokidaju konvencije zbiljskoga. Feerije su bile iznimno popularne u razdoblju eur. baroka, u XVII. i XVIII. st., ponajprije u engleskih, francuskih, španjolskih i tal. dramatičara sklonih meraviljoznom scenskom postavu. Pri njihovu su izvođenju veliku važnost imali scenski efekti, razvijena ili meraviljozna predstavljačka »mašinerija« koja je izazivala stalan interes kod publike. U povijesti eur. drame i kazališta feerija se vezivala uz različite žanrove, npr. uz pastoralno-mitološku igru, balet, melodramu ili operu, a najpoznatiji su predstavnici bili William Shakespeare, Pierre Corneille, Molière, Carlo Gozzi, Andrea Sacchi. Takav tip izvedbi bio je popularan i u razdoblju eur. romantizma, kada se počeo vezivati uz dramaturgiju »pučkoga komada« (Ferdinand Raimund i Johann Nestroy). U XX. st. feerija je mjesto pronašla u popularnim oblicima varijetea i vodvilja te u cirkuskim oblicima predstavljanja. Začetnikom se moderne feerije u okvirima redateljskoga kazališta može smatrati Peter Brook, osobito zbog režije Shakespeareova Sna ivanjske noći (Midsummer Night’s Dream), u kojoj je kombinirao fantastiku žanra pastirske drame i šekspirijanske romance sa scenski atraktivnim cirkuskim elementima. U hrvatskih se teatrologa i knjiž. povjesničara termin feerije nije ustalio, iako bi se jedan segment dubr. barokne produkcije mogao promatrati u kontekstu toga žanra, ponajprije libretistički korpus Ivana Gundulića, Junija Palmotića i Jakete Palmotića Dionorića, u kojem su vidljiva scenska rješenja karakteristična za tal. barokno kazalište. S inscenacijskim obilježjima feerije, najviše s njezinim hipertrofiranim cirkusko-akrobatskim postavom, poigrao se i redatelj Paolo Magelli u izvedbi Držićeva Grižule na Dubrovačkim ljetnim igrama 2005. u parku Stare bolnice. Za Grižulu bi se lako mogla upotrijebiti oznaka feerije, posebice zbog miješanja zbiljskih i natprirodnih elemenata u njegovu pastoral-no-mitološkome tkivu te zbog inscenacijske potentnosti ili razvijene scenske slike koju taj tekst posjeduje.