FARSA

FARSA (starofranc. farce: nadjev), dramsko-scenski žanr koji se u europskom srednjovjekovlju izvodio kao relativno samostalan umetak u sklopu većih scenskih oblika, posebice crkvenih prikazanja (misterija i mirakula), sa svrhom da se gledateljima olakša praćenje inače zahtjevnih prikazanjskih sadržaja.

U ranom novovjekovlju farsa se osamostaljuje i postaje zasebna dramsko-scenska forma, koja se, zbog kratkoće i jezgrovitosti, najčešće izvodila u skupinama, ugl. po dvije-tri u jednom uprizorenju, ili nakon uprizorenja neke dulje dramske vrste ozbiljnijega sadržaja. Po tematsko-motivskim i dramaturškim obilježjima približava se ant. mimu i satirskoj igri, iako povijesnopoetičku vezu između tih dvaju oblika nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Za farsu je specifična gruba i naturalizirana komika na granici groteske i lakrdije, koja vlastito izvorište ima u koncepciji bahtinovske karnevalizacije stvarnosti i grotesknoga realizma. Grubi i sirovi humor proizlazi iz karakterizacije njezinih protagonista, njihovih najrazličitijih mana i tjelesnih nedostataka, pri čemu se pozornost redovito prebacuje na materijalnu, nagonsku, bestijalnu i seksualnu stranu ljudske prirode. U tom će smislu za žanr srednjovjekovne ili pak ranonovovjekovne farse biti karakteristični rituali pražnjena i hranjenja, raznovrsne aluzije na spolnost i muško-ženske odnose, vulgarna i prizemna komika situacije, različiti oblici jezične karakterizacije (psovke, kletve, pučki humor) itd. Njezini su likovi pripadnici različitih društv. slojeva, najčešće oni s dna društv. ljestvice, pa se i radnja često smješta u pučku svakodnevicu, zbog čega se farsa i ne može sagledavati izvan dosega popularne kulture. U europskim se književnostima taj žanr najčešće povezuje s franc. tradicijom, u kojoj je farsa naišla na plodno tlo. Prve su se farse pojavile u XIV. st., no do njezina procvata dolazi u doba rane i zrele renesanse, dakle u XV. i XVI. st. Jedna je od najpoznatijih farsi ona o advokatu Pathelinu (Farce de Maistre Pathelin, oko 1470), koju je u hrvatsku književnu i kaz. kulturu, prema suvremenom predlošku Davida Augustina de Brueysa (L’Avocat Pathelin, izv. 1706), prenio Dubrovčanin Miho Sorkočević (pod pseud. Proto Miho Gružanin priredio ju je za izvedbu 1793. s izmijenjenim naslovom Pokrinokat). Do pada popularnosti žanra farse, ne samo u Francuskoj nego i u talijanskim kaz. središtima, dolazi s afirmacijom klasicističke poetike. No, farsička dramaturgija preživljava kao svojevrsna »struktura duga trajanja«, pa kao takva uvelike utječe na dramsko-kaz. praksu XIX. i XX. st.

Povijest je toga žanra u hrv. okvirima međutim problematična. Hrv. književnost nije imala tradiciju srednjovj. farsi kao što su imale francuska i tal. književnost. Prvim bi hrv. farsama valjalo smatrati Komediju V. i VI. Nikole Nalješkovića, u kojima se tematiziraju svakodnevni problemi dubr. obitelji, posebice napetosti i razmirice između nestašnih sluškinja i njihovih gospodara i gospodarica. U naturaliziranu komiku farse u Nalješkovića se ne utapaju samo dubr. godišnice i tovjernarice, koje kradu hranu kako bi preživjele u njima nesklonu kućanstvu, nego i dubr. svećenstvo, čija se naprasitost i pohotnost u istoj mjeri raskrinkava. Nakon Nalješkovića poetičkim i dramaturškim će se osobitostima farse okoristiti još neki hrv. ranonovovjekovni dramatičari, primjerice M. Držić, Martin Benetović i Antun Sasin, kao i neki autori dubr. smješnica u XVII. st., koji pišu pod utjecajem mletačko-padovanske farse (Andrea Calmo). Pravih primjera farsičke dramaturgije neće biti sve do kraja XVIII. st., odn. do spomenute Sorkočevićeve obrade srednjovj. farse i grubo naturalističke Kate Kapuralice Vlaha Stullija, pa nije moguće govoriti o kontinuitetu farse u hrv. ranom novovjekovlju, nego samo o sporadičnim pokušajima prihvaćanja inozemnih, mahom tal. strategija u oblikovanju toga žanra. Uz Držićevu dramaturgiju semantika se farse također vezuje na neizravan način, ponajprije u smislu provodne struje utjecaja. Neki njegovi dramski tekstovi, os. komedije, uvelike se oslanjaju na tradiciju srednjovjekovne i ranorenesansne farse. Prolozi drama Tirena ili Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena doimlju se posve farzesknima, posebice stihovi iz Tirene u kojima Vučeta aludira na Obradovu sklonost pijanstvu (»četr dni pak s kima izleža u vinu«, s. 4), ili pak sirove i naturalizirane replike Vukodlaka i Kojaka u prološki koncipiranu prvome prizoru drame Pripovijes. Likovi se vlaha na tome mjestu »časte« pogrdnim riječima, psuju te na krajnje sirov način komentiraju žensku ljepotu i naoko udvaračko ponašanje gospode. Taj se farsički intoniran prizor zaključuje Grubišinim riječima: »Ohaj me se, jarče! Ah, pjanče uscani!« (1, s. 129), koje su upućene pohotnim vlasima i podcrtavaju pučko-komički karakter cjelokupne uvodne scene. Na farzeskan se način u Držića nerijetko prikazuju likovi stranaca, primjerice Turčin, nepoznati Mandin brat, u komediji Tripče de Utolče. No, semantika farse ne mora uvijek davati negativan ton u karakterizaciji dramskih likova, o čemu svjedoče likovi Pometa i Bokčila iz Dunda Maroja (Pometov monolog o hranidbenim užicima, Bokčilova uzdisanja za jelom i pićem), kojima je Držić sklon, a Pometu pristupa čak s jasno izraženim simpatijama. Međutim, to su sve obilježja koja bi se mogla povezati tek sa semantikom farse, a dramski tekstovi u kojima se ona pojavljuju ne mogu se smatrati farsama u usko žanrovskom smislu riječi. Zvonimir Mrkonjić u studiji O Držićevoj teatralnosti (1969) dijagnosticira Držićev teatar kao »opsežnu apologiju tjelesnosti ili kao ilustraciju njegova strasnog nazora na tjelesnost«, pod snažnim utjecajem Françoisa Rabelaisa i Giovannija Boccaccia, pri čemu se kao paradigmatski primjer takva usmjerenja na poganske užitke materijalnoga (trbuha i želuca) navodi lik Pometa. Pometovo nostalgično obraćanje zemaljskome raju, ističe Mrkonjić, nema tek značenje požude za predmetima, odn. za njihovim posjedovanjem, nego dijeli naivnost utopije koja će najizravnije doći do izražaja u Držićevim pismima Cosimu I. i Francescu Mediciju. Osim Pometa, farsičkim su osobinama oplahnuti likovi staraca Grižule i Skupa, pijanac Tripče, kojega mlada supruga Mande vara, nipošto slučajno, s Dubrovčaninom, a takvih elemenata ima i u Arkulinu, osobito u prizorima negromancije. Sučeljavanje »visoke« poetičke tradicije, poglavito dramaturgije eruditne komedije, s rustikalnim i dubr. svakodnevicom obilježenim diskursom odlikuje cjelokupan Držićev komediografski opus. Obilježja pučke komike, učestali poslovični izrazi, makaronika, naturalizirano i katkad nakaradno prikazivanje unutarobiteljskih odnosa (Tripče de Utolče), tematizacija prizemnih ljudskih poriva i ljudske tjelesnosti (Grižula) i sl. daju za pravo Držićevu dramaturgiju tumačiti u znaku farzeskne semantike. No, u njegovim se komedijama spomenuta razina, koja vlastito ishodište zacijelo nalazi u sferi popularne kulture, miješa s visoko rafiniranim, estetički i poetički oblikovanim i, naposljetku, preoblikovanim diskursom eruditne komedije, pri čemu je knjiž. historiografija nerijetko isticala mnogobrojne recepcijske prednosti takve hibridne dramaturgije.