DŽIVO

DŽIVO, lik u komediji Skup.

Prijatelj Kamilove majke Dobre, gospodar godišnice Grube. Pojavljuje se u prvom i drugom prizoru trećega čina te osmom i devetom prizoru četvrtoga čina. Dobri donosi vijest da joj se sin vjerio s Andrijanom, što nju užasne, a na Dživova blaga stajališta o mladosti ona iznese niz jetkih invektiva na račun »sadanjih nevjesta«. Dživo otvoreno ironizira vjeridbu Zlatoga Kuma: »Za njega je žena kako i za moga oca« (III, 2), stajući na Kamilovu stranu. Pun je razumijevanja, što se vidi i u sceni s Grubom, s kojom ne postupa kao sa sluškinjom, nego ga njezina ljubavna zadirkivanja s Munuom zabavljaju. Demokratska su njegova stajališta o mladim ljudima, vremenima koja se mijenjaju, odnosu prema prolaznim materijalnim dobrima (»Vi ste u ono brijeme bile kad se je u bortijeh hodilo; a ove su u ovo kad se i svila dere, i dobro se dere, er jes od šta«, III, 1), spolnoj jednakosti (»Ili kćeri ili sinovi – Bog ih dava, Bog se njimi i brine«, IV, 8), a odlikuje se osobito liberalnim odnosom prema ženama. Znamenita je rečenica: »Godišnice za ognjište, preslice za kudjelju, a vladika da zapovijeda u kući!« (III, 1), kao što su za doba kad su izrečene morale zazvučati slobodoumno rečenice o tome kako svojoj gospođi ne da rano ustati, a i kad se probude »drago mi se je u odru š njom ovako porazgovorit ujutro« (III, 1).

Uz Pometa, najčešće je spominjan lik Držićeva opusa, ponajprije zbog monologa iz osmoga prizora četvrtoga čina u kojem govori o dvjema vrstama ljudi: onima koji su »naravi tihe« i onima koji su »naravi tvrde«. Prvi su »pravi ljudi«, drugi »ljudi indiskreti«, što korespondira s ljudima nazbilj i ljudima nahvao u prologu negromanta Dugoga Nosa komedije Dundo Maroje, zbog čega se najčešće izvodio zaključak o svjetonazorsko-filozofskoj, humanističkim idealima prožetoj homogenosti Držićeva djela utemeljenoga na antitezi mudrost – ludost. Dživo je utjelovljenje razuma, nasuprot dundu Niku, predstavniku konzervativnoga vlasteoskog morala, s kojim se verbalno konfrontira, objašnjavajući da je »razum Božiji« ženiti se u mladosti, rađati djecu, brinuti se za njih, voljeti ih te dočekati mirnu starost. Osobito kritizira očeve koji sinove ne odgajaju na pravi način i ne vole ih očinskom ljubavi, zbog čega se sinovi od njih udaljavaju: »Oci nerazumni zlijem guvernom, nemirni s batâ, koji palicom, ne ljubavi od oca, alevaju sinove, učine da im su sinovi ne sinovi ma neprijatelji. I na to ih pravda Božija osudi er sinove valja alevat kako sinove a ne kako robove« (IV, 8). Dživo artikulira isto ono stajalište koje u Noveli od Stanca iznosi Vlaho (1, s. 33–35) te Pijero u Dundu Maroju (II, 2) – stari zaboravljaju kakvi su bili u mladosti. Dživo je najčešće interpretiran kao Držićev glasnogovornik koji sintetizira osobine nevaljalih ljudi (nerazumni, oholi, tvrdoglavi, nemilosrdni, nepravedni), izmještajući ih iz fantastičnoga konteksta negromantove priče i locirajući u stvarnost. Obično je Dživova karakterizacija nepravih ljudi povezivana s rečenicom iz pisma Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566: »Jer, imamo lude upravljače koji misle da su mudri, nesposobni su, ne vrijede ništa, nemoćni su, a njihova se oholost više ne može podnositi« te je služila za prepoznavanje ljudi nahvao u dubr. vlasteli.