ČASOPISI

ČASOPISI.

M. Držić i njegov opus prisutni su kao predmet u periodičkim publikacijama od pol. XIX. st., tj. od otkrivanja hrvatske knjiž. baštine, uspostavljanja nac. tradicije i knjiž. kanona te utemeljenja hrvatske knjiž. znanosti, što su potaknuli tadašnji nacionalni društv. procesi. U starijoj periodici pa sve do sred. XX. st. Držiću se posvećuju razmjerno neredovito, filološke, komparatističke, stilističke i historiografske rasprave i prilozi, sintetski prikazi te kritički osvrti na suvremena izdanja i uprizorenja njegovih djela. Ti su radovi zastupljeni ponajprije u Akademijinim edicijama Rad JAZU (danas Rad HAZU; I/1867–) i Građa za povijest književnosti hrvatske (I/1897–) te povremeno u knjiž. časopisima Vienac (I/1869–XXXV/1903), Savremenik (Zagreb, I/1906– XVII/1923; n. s. I/1926–IV/1929; I/1931; I/1936–III/1938; I/1940– II/1941), Hrvatska prosvjeta (Zagreb, I/1914–XXVII/1940), Hrvatska revija (Zagreb, I/1928–XVIII/1945) i dr. Zanimanje za Držića prisutno je istodobno i u srpskim stručnim krugovima: 1901–02. u knjiž. časopisu Kolo (Beograd, 1901–03; ur. Danilo A.Živaljević) objavljen je niz prikaza Držićevih djela, a radovi posvećeni Držiću zastupljeni su, među ostalim, u znanstv. publikaciji Srpske akademije nauka Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (I/1921–) te u novoj seriji knjiž. časopisa Srpski književni glasnik (1920–41). Znanstv. radovi objavljuju se i u međunar. časopisima koji se bave slav. filologijom: Archiv für schlavische Philologie (I/1876–), što ga je u Berlinu pokrenuo Vatroslav Jagić, u tom je razdoblju objavio nekoliko rasprava koje se bave Držićevim djelima, a 1930. u Revue des études slaves (I/ 1921–), publikaciji pariškoga Instituta za slavenske studije i Centra za slavenske studije, objelodanjeno je otkriće Držićevih pisama Cosimu I. i Francescu Mediciju franc. slavista Jeana Dayrea. Razdoblje nakon II. svj. rata obilježava znatan porast zanimanja šire kulturne i stručne javnosti za M. Držića, pa su nove interpretacije, potaknute razvojem knjiž. znanosti, novim historiografskim uvidima, širenjem recepcijskoga kruga, ali i novim društv. kontekstom, prisutne i u knjiž. periodici. Otada do današnjih dana lik i djelo M. Držića kontinuirano se javljaju kao predmet rasprava i priloga knjiž. znanstvenika, teatrologa, muzikologa, historiografa i drugih stručnjaka i umjetnika u knjiž. časopisima Dubrovnik (Dubrovnik I/1955–XXXIII/1990; n. s. I/1990–), Republika (Zagreb, I/1945–), Mogućnosti (Split, I/1954–), Umjetnost riječi (Zagreb, I/1957–), Forum (Zagreb, I/1962–) i dr., pri čemu su Držiću povremeno posvećivani tematski blokovi i/ili temati.

God. 1958. o 450. obljetnici njegova rođenja u Krugovima, mjesečniku za književnost i kulturu (VII, 7–8, ur. Josip Pupačić), središnjem hrvatskom knjiž. časopisu 1950-ih, koji je uz afirmaciju poetičkoga pluralizma nastojao osvijestiti i nac. tradiciju, tematska cjelina posvećena Držiću sadržava radove trojice autora: Rafa Bogišića Marin Držić – pjesnik i urotnik, koji se bavi pismima što ih je Držić potkraj života pisao Cosimu I. i Francescu Mediciju, pri čemu se ističe da ona zaslužuju pozornost kao knjiž. pojava samaza sebe; Davora Šošića Scenske mogućnosti Držićevih tekstova, o dramaturškim vrijednostima Držićevih tekstova i njihovoj sposobnosti za kvalitetne scenske realizacije; Ivana Slamniga Gradska pučka pjesma u komedijama Marina Držića, u čijem su središtu odjeci pučkoga stihotvorstva u Držićevim djelima. Istom prigodom Naša scena, novosadski list za pitanja scenske umjetnosti (god. XIII, 1959, ur. Jovan Vilovac) donosi u tri broja priloge o Držiću: tekst Dundo Maroje u inostranstvu Marka Foteza (br. >140); osvrt Koste Milutinovića na novu knjigu Živka Jeličića Marin Držić u novoj svetlosti (br. 141); biografiju s naslovom Buran život – Marin Držić (1508–1567) M. Foteza, knjiž. esej Ljubomira Simovića Marin Držić i zakoni komedije, u kojem se Držić ističe kao nedostignuti uzor kad je riječ o ispunjavanju scenskih zakona, prigodni tekst u povodu obljetnice Pavla M. Jeftića Renesansni književnik u današnjici, koji se bavi suvremenom recepcijom Držića, njegovim životom i opusom te bibliografiju radova o Držiću (br. 142–143). Godine 1967, o 400. godišnjici smrti, Držiću je posvećen broj časopisa Dubrovnik (400-godišnjica smrti Marina Držića, god. X., br. 3, ur. Nikola Kojić). Držiću i njegovu opusu pristupa se multidisciplinarno pa temat donosi rasprave, eseje i priloge stručnjaka i umjetnika, raspoređene u nekoliko tematskih cjelina. Broj je popraćen prigodnim pjesmama Držićevih suvremenika Saba Bobaljevića i Miha Monaldija te lik. prilozima Ive Dulčića i Ive Grbića. Veći je dio radova rezultat simpozija »Marin Držić u svjetlu renesansne komediografije«, koji se u organizaciji JAZU (Odjel za suvremenu književnost) i kalifornijskoga Sveučilišta Stanford održao u Dubrovniku 6–12. VIII. 1967. Prvu cjelinu čine književnopovijesne, komparatističke i historiografske rasprave. U radu Šekspirske teme u djelu Marina Držića Josip Torbarina, na temelju komparatističkog uvida, analogije u djelima dvaju dramatičara dovodi u vezu s njihovim tal. izvorima i uzorima, ponajprije s pastoralnom tradicijom te s plautovskom lat. komedijom. Marin Držić i Martin Benetović naslov je rasprave R. Bogišića u kojoj se pokazuje na koji je način hvarski dramatičar u komediji Hvarkinja nasljedovao Držića. Veze pak između dvojice autora upućuju na knjiž. komunikaciju dvaju središta (Dubrovnika i Hvara), ali i na ugled Držićeva dramskoga stvaralaštva izvan granica Dubrovnika. Frano Čale u raspravi Pometov makjavelizam: od umjetničke vizije do urotničke zbilje iznosi tezu da je svjetonazor Držićeva najpopularnijega lika Pometa zasnovan na dvjema temeljnim kategorijama renesansne filoz. misli fortuna i virtù, odjek učenja firentinskoga filozofa i književnika Niccolòa Machiavellija te da je Držić poznavao njegovo djelo i stvarajući lik Pometa na svoj način primijenio njegovu »doktrinu«. Na temelju pov. dokumenata Cvito Fisković u radu Pozornice Držićevih igara piše o mjestima na kojima su se uprizorivale Držićeve drame u Dubrovniku. Vinko Foretić u članku Razgovor o pristupanju k biografiji Marina Držića kritički se osvrće na interpretacije pjesnikove biografije i upućuje na njihove mijene tijekom vremena, potaknute pronalaskom »novih« dokumenata. O Držićevu pokušaju prevrata u Dubrovniku naslov je rada u kojem Milan Ratković iznosi interpretaciju Držićeva urotničkoga plana, a temelji ju na pismima Cosimu I. i Francescu Mediciju. Rasprava Venera i Adon – mitološko-rustička igra Marina Držića Franje Švelca bavi se problematikom žanrovskog određenja toga djela. Drugu cjelinu temata čine tri kraća priloga koja potpisuju Branimir Donat (Teze za proučavanje djela Marina Držića), Nikola Ivanišin (Marin Držić – Đivo Gundulić) i Igor Mandić (O jednoj mogućoj dimenziji suvremenosti Držićeva djela).

Treći blok tekstova, u čijem je središtu problematika suvremenih uprizorenja i pitanje prerađivanja originalnih Držićevih tekstova, posvećen je, u širem smislu, recepciji Držićeva djela. Nikola Batušić u tekstu Prijevod »Novele od Stanca« na njemački jezik iz godine 1890. analizira prijevod Ivana Souvana zaključujući da je riječ o ozbiljnu i kvalitetnu radu. Marin Držić i kazališna publika renesansnog Dubrovnika naslov je rasprave Miljenka Foretića u kojoj autor nastoji rekonstruirati društv. situaciju u kojoj su se izvodila Držićeva djela i ustvrđuje da su ona podrazumijevala raznorodnu publiku, od seljaka preko pučana do vlastele, a u njima se očituje i autorov ideološki angažman. Dio posvećen suvremenim režijama i inscenacijama otvara M. Fotez, koji esejističko-dokumentaristički piše o izvedbama Držićevih djela u njegovu rodnom gradu (Djela Marina Držića u Dubrovniku). Pero Kvrgić u eseju O nekim pojavama u Držićevoj glumi u vezi sa prerađenim i autentičnim »Dundom Marojem« iz perspektive glumca osvrće se na Fotezovu preradbu Dunda Maroja iz 1938, istodobno se zauzimajući za autentičan tekst poput onoga u režiji Branka Gavelle iz 1955. Sličan se zaključak nameće i u tekstu Ahmeda Muradbegovića Da li prikazivati original ili preradbu Držićevih komedija?, u kojem autor konfrontira koncepcije dvojice redatelja. Cjelinu zaključuje pismo-esej Iverje iz neposlane i neobjavljene glumačke korespondencije glumca Fabijana Šovagovića. Držićeva djela kao nadahnuće hrv. skladateljima tema je teksta Ivana Boškovića Držićeva djela u hrvatskoj glazbi, koji čini zasebnu cjelinu. Kao poseban prilog izdvaja se Podlistak u povodu četiristogodišnjice Dum Marinove smrti Trpimira Macana. Posljednji blok temata, naslovljen »Bilješke«, donosi priloge F. Čale (Marginalije uz 400-godišnjicu smrti Marina Držića) i M. Foteza (Držićeva djela na scenama u svijetu) te izvješće sa simpozija »Marin Držić u svjetlu renesansne komediografije« M. Foretića. Broj časopisa zaključuje prilog V. Foretića Neke glavne crte iz života Marina Držića. U Forumu, časopisu Razreda za suvremenu književnost JAZU (danas HAZU), koji uz beletrističke i kritičke sadržaje prati i kult. kroniku, u tri su dvobroja 1967. objavljivani radovi posvećeni Držiću (god. VI., knj. XIV, br. 7–8, 9–10, 11–12, ur. Marijan Matković). U povodu simpozija »Marin Držić u svjetlu renesansne komediografije« u tom je časopisu (br. 7–8) objavljen tekst M. Matkovića Marin Držić danas, u kojem autor kontekstualizira Držića i njegovo djelo u kulturnu, književnu i društv. suvremenost. Idući broj (9–10) donosi dva referata sa simpozija: Scenografija u doba Marina Držića Wendella Colea, koji piše o inscenacijama pozornice za predstave u Držićevo doba, što su Držiću mogle biti uzori pri vlastitim uprizorenjima; u raspravi Igra riječi i značenja u Držićevu »Plakiru« Alberta Batesa Lorda ističe se Držićevo umijeće vladanja jezikom i onodobnim literarnim tehnikama. Antiteza kao osnovna figura na kojoj počiva Plakir uočljiva je na svim razinama djela, osobito na stilističkoj, što autor ilustrira mnogobrojnim primjerima. Uz spomenute referate, isti broj Foruma donosi prikaz simpozija Davora Kapetanića. U posljednjem dvobroju (11–12) objavljena su dva rada sa znanstv. savjetovanja što ga je 4–6. X. 1967. u Dubrovniku organizirala Matica hrvatska. J. Torbarina autor je teksta Marin Držić, pjesnik, u čijem je središtu poezija i pjesnički izraz M. Držića u usponu od kanconijera do Hekube. Tom se tragedijom bavi i F. Čale u raspravi Što je Držiću »Hekuba«, a u svojoj interpretaciji, među ostalim, ističe idejne i stilske osobitosti djela koje estetski nadmašuje tal. predložak Lodovica Dolcea te smješta tragediju u kontekst manirizma. Temu M. Držića u povodu 400. obljetnice smrti zaključuje u tom godištu Foruma tekst R. Bogišića Tragom Držićeva groba, u kojem autor iznosi pretpostavke o posljednjim godinama komediografova života i o njegovu grobu u crkvi sv. Ivana i Pavla u Veneciji.

Iste je godine u Pozorištu, tuzlanskome časopisu za kaz. umjetnost (god. IX, br. 3, ur. Zoran Jovanović), tematska cjelina posvećena Držiću. Uz tekstove Portretna skica Marina Držića B. Gavelle, O značajkama Držićeve dramaturgije N. Batušića i Putovanja s Dundom Marojem M. Foteza u tom je broju objavljena i Bibliografska građa o Marinu Držiću, koju je priredio Živorad P. Jovanović. Da li nam je Držić suvremenik? tema je sveska Prologa (god. XIV, 1982, br. 51–52, ur. Slobodan Šnajder), časopisa specijaliziranoga za kazalište i srodne discipline koji je izlazio od 1968. do 1990. u Zagrebu. Držićevu se djelu pristupa ponajprije s teatrološkoga, dramaturškoga i kazališnopovijesnoga polazišta. U uvodnom, esejistički intoniranu članku Argument od Držića S. Šnajder nastoji Držića i njegovo djelo smjestiti u književni, povijesni, kulturni, politički i društv. kontekst vremena u kojem je živio i stvarao. Rasprava Lea Košute Siena u životu i djelu Marina Držića (objavljena izvorno na tal. jeziku pod naslovom Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/ u reviji Ricerche slavistiche, IX, 1961; prijevod Suzane Glavaš) preispituje zaključke prijašnjih filoloških, književnopovijesnih i komparatističkih istraživanja koja su se bavila utjecajem sienske drame i kazališta na Držićevo stvaralaštvo te na temelju ponovnoga čitanja arhivskih dokumenata i uvidom u povijest sienskoga kazališta i drame ističe kako je Držićev boravak u tom tal. gradu nedvojbeno ostavio traga u njegovu opusu, no on je ipak manji nego što se dotada držalo. Dopune o Držiću, urotniku i maniristu naslov je rada F. Čale, koji Držićevo stvaralaštvo povezuje s pojmom manirizma: maniristička se svijest ogleda u Držićevu prevratničkom pokušaju, ali i u mnogim njegovim djelima. Matko Sršen autor je priloga Držićev obračun s njima, u kojem nudi redateljsko čitanje djela Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena. U radu Novela od Stanca – kulturološki uzorak Dževad Karahasan iznosi tezu da je to Držićevo djelo ozbiljan komad koji dramaturgiju gradi na sučeljavanju dvaju svjetova među kojima nije moguća komunikacija, što je uvjetovano dvama kulturalnim sistemima kojima likovi pripadaju: srednjovjekovnomu (Stanac) i renesansnomu (vile). Boris Senker u tekstu Držićev Plakir i današnje kazalište ističe da je Plakir jedno od reprezentativnih Držićevih djela i navodi uzroke njegovu nepojavljivanju na suvremenim hrv. pozornicama. No zapreke poput jezika, »kontaminirana« žanra te ljubavne igre kao okosnice zbivanja mogu se prevladati. Ističući kvalitete drame, autor daje i sugestije za njezino uprizorenje. U radu Držićev Pjerin ili strah od sebe samog Slobodan P. Novak polazi od tvrdnje da je tehnika dramaturškog udvostručavanja sveprisutni pokretač Držićeve komediografije. Blizanaštvo, kao jedna od podvrsta te tehnike, obilježje je krnje komedije Pjerin, koju autor motri u kontekstu blizanačkoga plautovskog arhetipa i renesansnih koncepcija te tehnike. F. Čale u raspravi Držić i Goldoni iznosi analogije koje se iščitavaju u biografijama i poetikama dvaju vremenski i prostorno udaljenih komediografa ističući da je ponajprije riječ o podudarnostima što proizlaze iz istoga kult. podneblja. Antun Šoljan u eseju Tako je govorio Tripe iznosi svoja polazišta i koncepciju završetka Dunda Maroja što ga je na molbu redatelja Tomislava Radića napisao za dubr. izvedbu 1981. U eseju Uz bat penj’mo se, bofuni! ili nekoliko proizvoljnih fragmenata uz dvije predstave Držićeva Dunda Maroja Mani Gotovac piše o dvama redateljskim čitanjima komedije: o onome Koste Spaića iz 1964, koje je »klasično po duhu«, te o »manirističkom čitanju« Ivice Kunčevića iz 1981. Uprizorenje Držićeve tragedije Hekuba na Dubrovačkim ljetnim igrama (1982) poticaj je Andrei Zlatar u tekstu Rasap od Troje. Polazeći od definicije tragedije i tragičnoga te uspoređujući Euripidovu i Držićevu Hekubu, autorica se osvrće na predstavu i redateljski pristup Ivice Boban. Posljednji prilog Fotezove režije djela Marina Držića na DLJI: prilog biografiji Marka Foteza potpisuje Antonija Bogner-Šaban. God. 1990. Držiću je posvećena tematska cjelina u prvom dvobroju nove serije časopisa Most (The Bridge). To izdanje na engl. jeziku, čija je tema hrvatska knjiž. baština, donosi uz već poznate rasprave hrv. znanstvenika C. Fiskovića (The Stages of Držić’s Plays), J. Torbarine (Shakespearean Themes in the Plays of Marin Držić) i F. Čale (Pomet’s Machiavellism From Artistic Vision to Conspiratory Reality), dvije nove, predstavljene na simpoziju o Držiću u Dubrovniku 1989. U radu The Thematic Conflicts in Marin Držić’s Dundo Maroje Edward Stankiewicz kritički se osvrće na čitanja koja Držićevu remek-djelu pristupaju s biografskoga, sociološkog i ideološkog stajališta. Pokazuje kako je djelo zasnovano na mnogobrojnim opozicijama, što se uočavaju na svim njegovim razinama (od tematske preko stilske do jezične) te da njegova knjiž. vrijednost počiva na njihovoj komplementarnosti, pri čemu ističe da je karakteristika Držićeve umjetnosti sklonost »asimetričnoj simetriji« ili »simetričnoj asimetriji«, što se uočava i u Dundu Maroju. U radu Držić’s Cities Catherine Wendy Bracewell nastoji pokazati na koji su način gradovi obilježili Držićev život i njegovo djelo: osim što je kao svjetski putnik imao prilike upoznati mnoga tadašnja eur. središta, grad i fenomen urbanoga bitne su odrednice njegova opusa. Temati, rasprave, kritički osvrti i prilozi koji se od sred. XIX. st. do danas objavljuju na stranicama znanstvenih i knjiž. časopisa jasan su pokazatelj kontinuiranog interesa hrvatskih i inozemnih stručnjaka za Držića i njegov rad. Prepoznajući visoke estetske dosege njegovih djela i pristupajući im s različitih znanstv. polazišta, radovi u periodičkim publikacijama pridonijeli su učvršćivanju visoka statusa Držićeva opusa unutar hrvatskoga književnog i kult. kanona, ali i njegovu pozicioniranju unutar šire, europske književne i kult. baštine.