CREIZENACH, WILHELM MICHAEL ANTON
CREIZENACH, WILHELM MICHAEL ANTON, njemački književni povjesničar i teatrolog (Frankfurt na Majni, 4. VI. 1851 – Dresden, 13. V. 1919).
Studirao povijest i njem. jezik u Göttingenu (1870–72), neofilologiju u Leipzigu (1875). Doktorirao temom Juda Iškariot u srednjovjekovnim legendama i sagama (Judas Ischariot in Legende und Sage des Mittelalters, 1876). Radio je kao knjižničar, a 1883–1912. bio je profesor njem. jezika i književnosti na Sveučilištu u Krakovu. U središtu njegova zanimanja bila je povijest drame i kazališta. Najviše se posvetio istraživanju njem. književnosti od sr. vijeka do romantizma, s posebnim naglaskom na srednjovj. mirakule i moralitete, dramu XVII. i XVIII. st. te na Johanna Wolfganga Goethea i Friedricha Schillera. Glavno mu je djelo petosveščana Povijest novije drame (Geschichte des neueren Dramas, 1893–1916), sinteza eur. drame od sr. vijeka do reformacije. U drugom svesku toga djela (Renaissance und Reformation, 1901) u poglavlju Srpsko-hrvatska drama u Dalmaciji (Das serbo-kroatische Drama in Dalmatien) piše o hrvatskoj renesansnoj drami. Njegovo mišljenje da starija hrv. drama nije originalna jer gotovo u potpunosti oponaša talijansku, u čemu se uvelike oslanjao na rad Augusta Leskiena, prihvatili su mnogi hrvatski knjiž. povjesničari u prvoj pol. XX. st. Poput Armina Pavića govori o starijoj drami samo s obzirom na sr. vijek i renesansu te se osvrće na Marka Marulića, kojega smatra prvim piscem crkv. prikazanja, Hanibala Lucića, Mavra Vetranovića, Nikolu Nalješkovića, a kraće na ostale autore tragedija, pastoralnih i mitološko-alegorijskih igara. Najviše se zadržava na analizi Držićevih djela (ističe važnost Tirene, donosi sadržaj drame Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena). Prvi utvrđuje kako je njegovo knjiž. djelo nastalo pod utjecajem sienske dramske književnosti (zaplet u Dundu Maroju napisan u tal. stilu), u čemu su ga slijedili Branko Vodnik, Petar Skok, Petar Kolendić i Mihovil Kombol. Držića smatra najoriginalnijim dubr. piscem, koji se više od Nalješkovića, čak i u pastoralnim dramama, koristio komičnim elementima. Najvažnija je ocjena Grižule, za koju je ustvrdio da je jedno od najprivlačnijih fantastično-realističkih djela, kakvo će William Shakespeare ponoviti u Snu ivanjske noći (Midsummer Night’s Dream). Tvrdnja je mnoge knjiž. povjesničare navela na zaključak kako postoji stvarna veza između Grižule i Sna ivanjske noći. Ipak, zbog mnogih umetnutih lokalnih aluzija i likova koji su isključivo proizvod dubrovačko-kotorske sredine – iako smatra da je više onih kojih oponašaju tal. dramu i komediju dell’arte – ističe i posebnost dubr. drame, ugl. u Držićevim pastoralama i komedijama. Creizenach je zagovarao više kronologijsko-sadržajni nego estetički pristup djelu, a najviše mu se zamjera što u proučavanju drame nije posvetio dovoljno pozornosti njezinoj ulozi u tadašnjem vremenu.
