CASTIGLIONE, BALDASSARRE

CASTIGLIONE, BALDASSARRE, talijanski diplomat i pisac (Casatico kraj Mantove, 6. XII. 1478 – Toledo, 2. II. 1529).

Plemićkoga podrijetla, a njegova je majka, Luigia Gonzaga, bila rođakinja markiza Ludovica II. Gonzage, mantovanskoga vladara. Humanističku naobrazbu stekao je u Milanu, kamo je otišao 1494. Studij je prekinuo nakon očeve smrti 1499. i vratio se u Mantovu, nasljeđujući očev status na posjedu. Bio je blizak markizu Gonzagi, zajedno s njim ratovao (bitka kod Garigliana), sudjelovao u dvor. zbivanjima te putovao po Italiji, od dvora do dvora, u njegovim misijama. U Rimu mu je urbinski vojvoda Guidobaldo da Montefeltro ponudio službu na svojem dvoru, koji je u to doba bio jedno od najjačih žarišta renesansne kulture u Italiji. Dobivši suglasnost markiza Gonzage 1504, Castiglione je otišao u Urbino, gdje je ostao do 1513, i za vrijeme Montefeltrova nasljednika Francesca Marije della Rovere, s kojim je ratovao protiv Venecije u ratu što ga je pokrenuo papa Julije II., što mu je donijelo naslov grofa od Novellata. God. 1513–16. bio je urbinski veleposlanik u Rimu. Posebno je bio blizak sa slikarom Rafaelom. Nakon povratka u Mantovu oženio se plemkinjom Ippolitom Torelli, koja je umrla nakon četiri godine braka, što ga je potaknulo da ponovno napusti Mantovu, ovaj put kao mantovanski veleposlanik pri Svetoj stolici. God. 1521, na poticaj pape Leona X., odlučio je postati svećenik. Papa Klement  VII. imenovao ga je apostolskim nuncijem u Madridu 1524, na dvoru Karla V., što ga je skupo stajalo jer je bio optužen da nije učinio što je mogao kako bi spriječio pljačku Rima 1527 (Sacco di Roma). Iako se Castiglione uspješno obranio od optužbi, pa mu se i papa ispričao zbog potvora, vjerojatno su utjecale na njegovu smrt u Toledu. Danas prevladava uvjerenje da je umro od kuge. Iskustvo dvor. čovjeka objelodanio je u Veneciji 1528. u djelu Dvoranin (Il Libro del Cortegiano). Od 1528. do 1606. djelo je doživjelo sto osam izdanja na talijanskom, španjolskom, njemačkom, francuskom i engl. jeziku. Dvoranin je pisan u formi dijaloga, a osnovna je tema dvor. disputa koji traju četiri dana, prikazanih u četiri knjige, »savršeni dvoranin« i »savršena dvorska gospa« (donna di palazzo). U središtu su pozornosti vrline i umijeća koja ih čine, poput nehaja (sprezzatura), skladnosti (grazia), zdravog razbora (buon giudizio) itd., potom ljepota govora i ljepota manira, poslušnost i vjernost, ljubav prema lijepome, ali i moralne vrijednosti, koje nisu ograničene dvor. obzorjima. Najviša je vrlina ars amandi, dakako u neoplatonističkom smislu. Za razliku od kasnosrednjovjekovnoga viteškog ideala, dvoranin ponajprije mora biti čovjek kulture. Druga mu djela imaju ponajprije kulturnopov. značenje (ekloga Tirsi, 1506; prolog za komediju La Calandria Bernarda Dovizija da Bibbiene 1513; Amorose canzoni, sonet Superbi colli e voi, sacre ruine i dr.). Njegova Pisma (Lettere) skupljena su i objavljena u dva sveska 1769–71.

Na popisu knjiga koje su iz Venecije stigle dubr. knjižaru Antoniju de Odolisu iz Brescie (popisane 25. VI. 1549. u Diversa Notariae) nalazilo se šest primjeraka Dvoranina, što znači da je knjiga bila dostupna obrazovanim dubr. čitateljima. Iako izravnih dokaza da je pročitao Dvoranina nema, pojedina mjesta u Pometovim replikama upućuju na to da se za oblikovanje svjetonazorsko-filozofske koncepcije o čovjeku obdarenom vrlinom, koji zna iskoristiti povoljan trenutak i prihvatiti Fortunu, Držić nadahnuo i Castiglioneovim djelom. Frano Čale istaknuo je nekoliko stavova elaboriranih u Dvoraninu, a koje je moguće prepoznati u Pometovim iskazima: belle maniere (usklađenost duhovnog i tjelesnog, razumno ponašanje kao preduvjet vrline), nužnost izmjene dobrog i lošeg u čovjekovu životu, plemenitost koja nema veze s krvnim podrijetlom, važnost obrazovanja. Premda sluga, Pomet se distancira od ostalih likova ističući upravo vlastitu uljuđenost: »Ovo se more rijet čovjek, – ja sam čovjek ki s galantarijom idem, razumno se vladam, nijesam rustik, ala mi ne para da sam! Dobra srjeća sa mnom je, a š čovjekom je: umijem ju karecat, tako sa mnom dobrovoljno i stoji« (III, 14). Upravo »galantariju« Pomet više puta spominje u monologu u prvom prizoru drugoga čina, da bi zaključio: »Kralj je čovjek od ljudi, kad se umije vladat«. Bez valjanoga Pometova savjeta sve ide naopako, što on zna, pa će sam za sebe kazati: »Zatoj se je dobro reklo: čovjek valja za sto ljudi, a sto ne valjaju za jednoga« (II, 10). U tom smislu on je »čovjek virtuoz«, odnosno – kako to Pomet sam artikulira – virtutibus praedutus (vrlinama obdaren). Ono što je bitno distinktivno obilježje toga lika jest njegova svijest o neumoljivosti izmjene dobrih i loših razdoblja, čemu se ne treba opirati, nego prihvaćati kao životnu nužnost: »Je li ikomu na svijetu srjeća u favor kako je meni! Para da gdi hoću doć, tako mi i pripravi što hoću. Namurala se je na mene…« (III, 14); »Vrag uzeo srjeću i nesrjeću. Fortunu pišu ženom ne zaman; i dobro čine tu joj čâs činit, ako se obrće sad ovamo sad onamo, sad na zlu sad na dobru; sad te kareca, a sad te duši« (IV, 3); »Ah, srjećo, moja srjećo, fortuna draga, sad poznam er se mnom špotaš; očito vidim er se sa mnom salacaš, i vidim er me ljubiš; bogme me ljubiš, a ja, žimi, ja tvoj, ja mahnit sam za tobom« (IV, 5). Činjenica da je Držić rođenjem i statusom »neplemenitu« liku povjerio najvažnije misli o čovjeku koji mudrim ponašanjem znade sebi priskrbiti užitak i pritom drugima biti od koristi nije – kako se to katkad tumačilo – znak Držićeve sklonosti isključivo obespravljenome puku, »dubrovačkoj sirotinji«, nego poruka o ljudskosti neuvjetovanoj bilo kakvom klauzulom, ponajmanje staleškom. Zato Pomet sebe imenuje »plemeniti kralju i gospodine« (II, 10), što će na kraju komedije biti i simbolično vizualizirano: odjeven u velut, s kolajinom oko vrata, postat će »abate, kont, kavalijer« (V, 1), ali ne zato što se »pomamio«, nego zato što je znao iskoristiti pruženu priliku. »Honores mutant moribus« (»Časti mijenjaju običaje«, V, 1), kaže on, utjelovljujući misao o trijumfu inteligentnoga pojedinca nad pokvarenim pojedincima koji se ne znaju snaći u uvjetima nesklone Fortune. Pomet je shvatio glavni životni zakon, »narav od fortune« (»a ne zna jer se može brijeme ištetit i dobra srjeća promijenit se u zlu«, II, 1; »A tu mi sperancu dava narav od fortune, koja je kako i njeka koju dunižah: sad mi dobru čijeru činjaše a sad zlu; sad me činjaše plakat, opet u čas smijejat«, IV, 3), koji glasi: »tko nije provao zlo, ne zna što je dobro« (IV, 3) te oblikovao misao da se čovjekova sreća ne nalazi u novcu i društv. statusu. Zato je on »doktur i filozof (…) filozof in literaturis« (II, 1).