CARIĆ, MARIN

CARIĆ, MARIN, hrvatski kazališni redatelj i pisac (Hvar, 25. VIII. 1947 – Zagreb, 3. XII. 2000).

Diplomirao na Filozofskom fakultetu i Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bio je ravnatelj Drame HNK u Splitu od sred. 1970-ih, 1987–91. umj. ravnatelj Kazališta Marina Držića, 1992–98. pomoćnik ravnatelja kazališta Komedija, a 1998–2000. umj. savjetnik i docent na odjelu režije Akademije dramske umjetnosti. Kao redatelj radio je u osječkom, riječkom, dubrovačkom, pulskom i Hvarskom pučkom kazalištu, gostovao u kazalištima u Sarajevu i Mostaru, režirao lutkarske predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama, Festivaludjeteta u Šibeniku te Zadru i Splitu. Uz redateljski i pedagoški rad pisao je kaz. oglede za stručne publikacije i novine, objavio knjigu proze Otok (1975). Od prve je režije (Prikazanje života svetog Lovrinca mučenika, Hvar, 1970) bio usmjeren na uprizorenja djela hrv. dramske baštine i pučkoga kaz. izričaja (Martin Benetović, Hvarkinja, Splitsko ljeto, 1973; Hanibal Lucić, Robinja, HNK Split, 1979; Marko Marulić, Judita, Splitsko ljeto, 1984; Mikša Pelegrinović, Jeđupka, Hvarsko pučko kazalište, 1988; Ivan Gundulić, Prozerpina ugrabljena, Kazalište Marina Držića, Dubrovnik, 1990; Slavonska Judita, HNK Osijek, 1993) te na klasike svj. dramske književnosti (Eshil, Orestija, Dubrovačke ljetne igre, 1988; Carlo Goldoni, Oštarica, Kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka, 2000) i djela suvremenih hrv. pisaca (Mate Matišić, Bljesak zlatnog zuba, Split, 1987; Josip i Marija – Božićna bajka, Kazalište Marina Držića, 1989; Cinco i Marinko, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, 1992; uprizorenja djela Ive Brešana i Pave Marinkovića). Za HNK u Splitu i Zagrebu uprizorio je dvije Držićeve komedije – Dundo Maroje i Skup – kao rezultat produkcijske i repertoarne smjernice Dubrovačkih ljetnih igara u poticanju hrvatskih nac. kuća da stvaraju predstave koje se prilagođavaju otvorenim dubr. scenama. Režirao je Dunda Maroja u splitskom HNK-u 1985 (izveden na Splitskom ljetu, a iste godine na Dubrovačkim ljetnim igrama na Boškovićevoj poljani. S ansamblom zagrebačkoga HNK režirao je Skupa za Dubrovačke ljetne igre 1997. na Boškovićevoj poljani. Režija Skupa tmurnim i ozbiljnim čitanjem donijela je niz »vrijednih novina u promišljanju odnosa kazališta i dubrovačkog ambijenta«; Carić je naglasio tragičnost Skupove sudbine i ponudio mračnu komediju o novcu, društv. položaju, obiteljskim odnosima i generacijskom sukobu. U programskoj knjižici zapisao je da je Dubrovnik kao grad-pozornica bivao »svijetom u kojem su se Igre i Grad identificirale u jedno, u naš prozor u svijet. U međuvremenu su nas kroz taj prozor zasule granate«. Kritika je Skupa ocijenila kao postmodernističku predstavu.