BUNIĆ (BONA) BABULINOVIĆ, MIHO

BUNIĆ (BONA) BABULINOVIĆ, MIHO, plemić, hrvatski pjesnik i dramski pisac (Dubrovnik, oko 1551 – Dubrovnik, potkraj VIII. 1617).

Najstariji sin Mara Mihova i Gaje Benešić (Benessa). Stariji dubr. biografi često su ga zamjenjivali s Mihom Lukovim Bunićem (Ignjat Đurđević) ili su ga pak pretvarali u Miha Matova (Sebastijan Slade Dolci). Završio je pravne studije u Italiji, gdje je i ostao do svoje tridesete godine, baveći se ugl. trgovačkim poslovima. Potom se vratio u Dubrovnik, a 1571. primljen je u Veliko vijeće. U rodnom gradu obavljao je najrazličitije javne poslove: bio je član apelacije, privatni odvjetnik, službenik u računovodstvu i carinarnici i dr. Devet puta bio je knez Republike te je obavljajući tu dužnost i umro. Mnogobrojni su mu suvremenici, primjerice Sabo Bobaljević i Didak Pir, posvetili pjesme, hvaleći pritom njegov spisateljski talent. Od njegovih lat. pjesama nije se ništa sačuvalo, a od talijanskih je poznata samo jedna, tiskana u knjizi Rasprave o pokori povodom sedam pokorničkih psalama Davidovih (Discorsi della penitenza sopra i sette salmi penitenziali di David, 1589) Nikole Vitkova Gučetića. God. 1880. Sebastijan Žepić pripisao mu je dvadeset devet ljubavnih pjesama, ali je od toga korpusa tek dvadeset jedna pjesma njegova. To su mahom dvanaesteračke i osmeračke pjesme s tipičnom renesansnom ljubavnom frazeologijom. Iz Bunićeve izgubljene pjesničke zbirke, koju Franjo Marija Appendini naziva Iz prošastja zaludnjega vremena, poznata su samo dva fragmenta: pjesma Sedam opačina i lirski fragment U pohvalu Cvijete Zuzorićeve, od kojeg je samo prvih deset stihova Bunićevih. Sačuvane su i dvije njegove nadgrobnice, Mavru Vetranoviću i S. Bobaljeviću. Najzanimljivije je Bunićevo djelo tragedija Jokasta. To je zapravo prerada Euripidove tragedije Feničanke, nastao prema tal. preradi Lodovica Dolcea (Giocasta, 1549), koju je on sastavio prema jednomu lat. prijevodu. Bunićeva petočinka ima oko tri tisuće stihova, ugl. dvanaesteraca i osmeraca. Premda je sigurno da je nastala na temelju Dolceova predloška, tekstološke analize, osobito ona Miljenka Majetića, pokazale su da se Bunić uvelike koristio i grč. izvornikom te da je povremeno unosio i vlastite dramaturške elemente, ponajprije društveno-polit. aluzije i sl. Jokasta je jedno od najzanimljivijih djela manirističke dramske poetike, osobito vrijedna i u teatrološkome smislu, kao preteča razvijenih baroknih scenskih oblika. Izgleda kako je Bunić pred kraj života sudjelovao i u glazb. životu grada jer mu je, npr., Lambert Courtoys stariji, voditelj Kneževe kapele u Dubrovniku, posvetio zbirku madrigala (1580), a moguće je da je Bunić samostalno napisao dio tal. stihova zbirke. Knjiž. historiografija njegov je dramski opus redovito stavljala »u sjenu« M. Držića, premda se Bunić uklapa u tada prevladavajuću struju nasljedovanja senekijanske tragičke dramaturgije, i to upravo posredstvom Dolcea, čiju je Hekubu preradio Držić.