BOKČILO

BOKČILO, lik u komediji Dundo Maroje.

Javlja se u prvom prizoru prvoga čina, iz kojega se doznaje da je kao sluga Dunda Maroja došao u Rim tražiti Dundova sina Mara, koji trati očev novac. Zatim se pojavljuje u trećem, petom, šestom i osmom prizoru prvoga čina, devetom, dvanaestom i trinaestom prizoru drugoga čina, prvom prizoru trećega čina te prvom, drugom i šestom prizoru četvrtoga čina. Unatoč brigama koje muče njegova gospodara, tovjernar Bokčilo razmišlja ponajprije o vlastitim organoleptičkim užicima i zemaljskim radostima, odn. o jelu i piću te procesu pražnjenja (»Ovo, otkle sam iz Grada, nijesam se usrao, nisam imao čim s tvojom hranom«, I, 1). Često je mrzovoljan i osorno prigovara gospodaru zbog načina na koji se odnosi prema njemu (»Duša mi odhodi i od glada i od žeđe«, I, 1). Bokčilo ne može razumjeti gospodarovo jadikovanje za dukatima, kad zna koliko ih drži u škrinji. Po njegovu svjetonazoru, dukati služe da se »pije, ije i trumpa« (I, 1). Istodobno, ne može si oprostiti što se dao nagovoriti da pođe u nepoznati grad (»Jaoh si ve meni, u koji ve ti čas pođoh iz grada!«, I, 1) pa je nostalgija za Dubrovnikom često prisutna u njegovim replikama. Zato je sretan kad naiđu na Tripčetu Kotoranina (»Svoga mi svoga, neka ti mi svoga, nije ti bez svoga!«, I, 1) te nagovara Dunda da pođu u oštariju »gdje krstjanski govore« (I, 1). Nakon što žbiri odvedu Dunda Maroja u tamnicu, a Bokčilo ostane sam, osjeća se potpuno izgubljen i ne uspijeva se snaći u nepoznatoj sredini (»Bijedan, ne znam kud ću ni kamo ću! Putu nijesam vješ, jezika ne umijem, spendzice truđahan ne imam, ne poznavam čovjeka ni tko mene«, II, 9). Zbog jezičnih nesporazuma do kojih dolazi između Bokčila i krčmara, kao i zbog njegove osobite, pretežno narodski obojene retorike, razvija se niz komičnih situacija kojima Držić dodatno karakterizira Bokčila. Na nagovor lukavoga Pometa, Bokčilo slaže Popivi da je njegov gospodar došao na proštenje i donio golemu količinu vrijedne robe i novca, što je bio dovoljan razlog da ga Laura pozove u kuću i dobro ugosti. U toj intrigi inače pasivni Bokčilo pokazuje inventivnost i sklonost improvizaciji. Pritom mu Pomet daje opće smjernice, a on ih dodatno oblikuje i nadopunjuje pa se Pomet zadivi kako se Bokčilo dobro snašao te iz prikrajka komentira: »Dobro! Ovo ga ja nijesam naučio!« (II, 13). Franjo Švelec određuje Bokčila kao tip sluge »iz Vlaha«, čija se rustičnost »ogleda u njihovom jeziku, pa u njihovim tipično narodskim izrekama, sentencijama i poslovicama, u sklonosti prema poruzi, kao i u stanovitoj odbojnosti što je gotovo na svakom koraku ispoljavaju u dijalozima s urbanim svijetom« (Komički teatar Marina Držića, 1968). Bokčilo se ni s kim ne akomodava niti se trudi izazvati divljenje kakvom duhovitošću ili mudrošću. Prirodan i prostodušno naivan, odudara od ostalih likova komedije nedostatkom dvosmislenosti i ironije. U širem kontekstu, Dundo Maroje i Bokčilo korespondiraju s tipiziranim parovima renesansnih dramskih tipova, specifično škrta gospodara i proždrljiva sluge.