BOGIŠIĆ, RAFO (RAFAEL)

BOGIŠIĆ, RAFO (RAFAEL), hrvatski književni povjesničar (Mrcine, danas Dubravka, 2. III. 1925).

Studij narodnoga jezika i književnosti te tal. jezika i književnosti završio 1952. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1965. temom Književno djelo Nikole Nalješkovića. God. 1952–55. radio kao gimnazijski prof. u Dubrovniku, 1956–57. kao asistent u Zavodu za povijesne znanosti JAZU (danas HAZU) u Dubrovniku, a od 1957. do umirovljenja 1991. bio je zaposlen na Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. God. 1985–87. bio je urednik časopisa Forum, od 1991. redoviti je član HAZU. U književnosti se javio člankom o Mati Vodopiću (Dubrovački vjesnik, 1953), a poslije se usmjerio prema istraživanju hrv. ranonovovjekovne književnosti, posebice njezine dubr. dionice. Za ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti uredio je četiri sveska (Nalješković, Benetović, Palmotić, 1965; Zbornik stihova XVII. stoljeća, 1967; Zbornik stihova XV. i XVI. stoljeća, 1968; Zbornik stihova i proze XVIII. stoljeća, 1973). Sastavio je antologiju hrv. ranonovovjekovne poezije Leut i trublja (1971), koja je doživjela i njem. izdanje (Die ältere kroatische lyrische Dichtung, 1972), kraći izbor iz lirike hrv. petrarkista (Hrvatski petrarkisti, 1975), zbornik hrv. poema NOB-a s uvodnom studijom (Ognjeni golub, 1981) te antologiju Vila Hrvatica: hrvatsko pjesništvo humanizma i renesanse (1998). U njegovu opusu istaknuto mjesto zauzimaju monografski koncipirani radovi o hrv. renesansnim književnicima, ponajprije Mavru Vetranoviću, Nikoli Nalješkoviću i M. Držiću, zatim sintetski pregledi hrv. književnosti XVIII. st. (Književnost prosvjetiteljstva, u knj. Povijest hrvatske književnosti, III, 1974), odn. prikaz razvoja hrv. pastoralne književnosti (Hrvatska pastorala, 1989). Studije i rasprave različitoga profila, iako metodološki i koncepcijski srodne, gotovo formalističko-pozitivističke, skupio je u knjigama O hrvatskim starim pjesnicima (1968), Na izvorima (1976), Književne rasprave i eseji (1979), Riječ književna stoljećima: od Držića do Mažuranića (1982), Tragovima starih (1987), Tisuću života, jedan put (1991), Zrcalo duhovno (1997), Patnje mladoga Džore (2007), Dubrovački sažetci (2007) i Hrvatski petrarkizam (2007). Stanovit broj rasprava Bogišić je posvetio tematskim dodirima, vezama ili paralelama između hrv. književnosti starijih i novijih razdoblja, poglavito Ivana Mažuranića i Marka Marulića te Miroslava Krleže i Držića (1993), zatim književno-kult. dodirima Dubrovnika, Dalmacije i Boke kotorske, hrv. petrarkizmu te različitim metodološkim problemima u istraživanju hrv. književnosti najstarijih razdoblja. Napisao je i pseudopov. roman Dnevnik vladike Deše (1993).

Držićevim stvaralaštvom započeo se baviti potkraj 1950-ih: povodom 450. obljetnice rođenja revalorizirao je njegov pjesnički opus u svjetlu ranonovovjekovnih petrarkističkih škola (Marin Držić – petrarkist, 1958), zatim objavio raspravu Marin Držić – pjesnik i urotnik (1958), a tri godine poslije pozabavio se odnosom Cosima I. Medicija i Držića (1961). Često se u formi feljtona u Vjesniku osvrtao na domaće i inoz. rasprave posvećene Držiću (Novo o Marinu Držiću, 1963; Što dugujemo Držiću, 1963) te na zanimljivije epizode iz pjesnikova života (Marin Držić i poklade u Sieni, 1984; Velika noć Marina Držića, 1984). Priredio je Držićeva Izabrana djela (Tirena, Novela od Stanca, Dundo Maroje, 1972, 1976), posebno Dunda Maroja (1986), a u antologiju Vila Hrvatica uvrstio je ulomke iz drama Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Tirena. Biografsko-pozitivističke radove, koje je objavljivao kao zasebne časopisne cjeline (Tragom Držićeva groba, 1967; Marin Držić u Sieni, 1972; Pir Vlaha Držića, 1984; Marin Držić u književnim krugovima, 1986), objedinio je u monografijama Mladi dani Marina Držića (1987) i Marin Držić sam na putu (1996). U tim je radovima vidljiva Bogišićeva sklonost beletriziranju i domišljanju Držićeva života, upisivanju osobnih impresija u njegovu biografiju i opus, ali i izgradnja slike Držića kao osamljene, neshvaćene i povučene osobe, što će kulminirati u tekstu Oporuka Marina Držića (1985), fiktivnoj Držićevoj ispovijedi u kojoj se bolesni starac, smješten u oskudnoj sobici venecijanskoga dominikanskog samostana, prisjeća vlastitoga života. Knjiga Marin Držić sam na putu sinteza je znanja o Držiću, donekle literariziran prikaz njegova života i knjiž. stvaralaštva, od pretpostavki o djetinjstvu i školovanju u Dubrovniku, preko odlaska u Sienu na studij do firentinske epizode i smrti 1567. Bogišićevi se držićološki radovi ugl. koncentriraju oko nekoliko tema: problematična narav Držićeve koncepcije petrarkizma, odn. antipetrarkizma (Marin Držić – petrarkist; Ljubavni kanconijer Marina Držića, 1980); urotničke vizije, koje su konačno otekstovljene u pismima Cosimu I. i Francescu Mediciju (Marin Držić – pjesnik i urotnik; Marin Držić i Mario Kaboga, 1988); poetičko-generički problemi vezani uz Držićev dramski opus, posebice uz korpus hrv. pastoralne drame (Pastorala Marina Držića, 1968; Mavro Vetranović kao pastoralni učitelj Marinu Držiću, 1980); problemi utjecaja i tematsko-motivskih dodira između Držića, njegovih suvremenika i nasljednika (Marin Držić i Martin Benetović, 1967; Marin Držić i Mavro Vetranović: još jednom o »aferi« oko Držićeve »Tirene«, 1970; Domaća tradicija u djelu Marina Držića, 1972; Književna baština u djelu Marina Držića, 1972). U svjetlu studija posvećenih hibridnome generičkom statusu Držićevih pastoralno-mitoloških drama valja tumačiti rad O liku Grižule u »Plakiru« Marina Držića (1967), u kojem se problematizira rustikalno-farzeskna i lakrdijska pozadina tog atipičnoga Držićeva protagonista, ali i djela u cijelosti. Biografsko-pozitivističkom obrascu Bogišić se vratio u studijama Gdje je Marin Držić? (1999), opsežnome prikazu problemskih čvorišta u Držićevoj biografiji, kao i u Ljetopisu Marina Držića (2000). Držić je ključno ime i u većini autorovih studija posvećenih petrarkizmu i njegovim interferencijama u pastoralnom diskursu, koje su objedinjene u knjigama Patnje mladoga Džore i Hrvatski petrarkizam. Bogišićev prinos držićologiji valja tumačiti kao blago opiranje stilističkim paradigmama koje su obilježile hrv. znanost o književnosti u 1960-ima i 1970-ima, odn. kao zagovaranje pozitivističke knjiž. historiografije, s osloncem na arhivsku građu i kult. povijest.