BOBAN, IVICA

BOBAN, IVICA, hrvatska redateljica, koreografkinja i scenaristica (Zagreb, 21. XII. 1942).

Diplomirala je u Zagrebu na Školi za ritmiku i ples (1962) i Akademiji za kazališnu umjetnost, odsjek glume (1965). Stručno se usavršavala u Moskvi i Lenjingradu (danas Sankt Peterburg). Redovita je profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gostujuća profesorica na New York University School of Arts. Režira u kazalištima u Zagrebu, Dubrovniku, Splitu, Rijeci, Sarajevu i New Yorku, organizira i vodi seminare i kaz. radionice na temu metodologije procesa kazališnoga, posebice glumačkoga stvaranja, na kaz. akademijama u zemlji i inozemstvu. Osnivačica je, umj. voditeljica i redateljica Kazališne radionice Pozdravi (1974–78), s kojom je odigrala više od šesto predstava, među ostalim i Play Držić, gostovala u trinaest zemalja Europe, Srednje i Južne Amerike te nastupala na četrdeset pet uglednih svj. festivala. Bila je koreografkinja u predstavi Grižula iliti Plakir Festivalskoga dramskog ansambla, redatelj Joško Juvančić, premijera 1967. u parku Gradac, i Noveli od Stanca, redatelj Tomislav Durbešić, na Dubrovačkim ljetnim igrama, u izvedbi Teatra &TD i Akademije na Poljani Mrtvo zvono, premijera 1971. Režirala je s kolektivom Play Držić na Dubrovačkim ljetnim igrama 1978. u realizaciji Kazališne radionice Pozdravi, Centra za kulturnu djelatnost i Kugla glumišta. Bila je redateljica (koreografkinja i suradnica u dramaturškoj obradi) Hekube na Dubrovačkim ljetnim igrama 1982 (Dubrovački dani mladog teatra), prikazana ispod Minčete, Kazališna radionica Pozdravi. To je bilo treće uprizorenje (nakon prethodnih 1958. i 1959) jedine Držićeve tragedije na scenskim prostorima Dubrovnika, a izvodila se četiri godine. Ponovno je režirala Hekubu na Dubrovačkim ljetnim igrama 1991. pod Minčetom, Festivalski dramski ansambl, a predstava je bila posvećena žrtvama agresije na Hrvatsku i imala je stvaran kontekst jer je riječ o Trojanskom ratu koji je potentan simbol svih mogućih ratova. Usmjeravajući se na vrijeme koje prikazuje zločin i u kojem ništa nije sveto, naglasila je ono što je od Euripida do danas nepromijenjeno – odnos države i pojedinca, drž. razloga prema pojedinačnoj ljudskoj patnji, vrijeme poljuljanih ljudskih vrijednosti.