ZLATNO DOBA

ZLATNO DOBA (lat. aurea aetas), u antičkoj mitskoj predodžbi prvo doba nakon stvaranja svijeta, u kojem su ljudi živjeli u idiličnu skladu.

Izreka koja se pripisuje Charlesu Louisu de Secondatu Montesquieu da su anali sretnih naroda tek prazna stranica pokazuje da bi zlatno doba i u pov. vrijeme bilo sasvim izuzeto iz povijesti i svega onoga što bi iz međuljudskih odnosa valjalo pamtiti. Kada je o prostoru riječ, redovito je povezano s edenom, s rajem zemaljskim, odn. u određenoj mjeri s Elizijskim poljanama, a može se dovesti u vezu i s Utopijom, odn. Arkadijom. Na šumerskim pločicama pisanim klinovim pismom, u Pjesmi Emmerkara i gospodara od Aratte, govori se o vremenu kad nije bilo zmija ni škorpiona, vukova ni lavova, a sav je svemir jednoglasno slavio Enlila. U pjesmi Enki i Ninhursag na šumerskim pločicama opisuje se rajska zemlja Dilmun. Na osmoj pločici babilonske Pjesme o Gilgamešu Um-Napšti, koji je preživio opći potop, govori o travi koja mladost čini dugotrajnom. Zlatno doba u Avesti povezano je sa sinom Sunca, Jimom, koji je ujedno bio i prvi čovjek. Tada je vladalo vječno proljeće, a bolesti, nevolje i smrt bile su nepoznate. Heziod (VIII. i VII. st. pr. Kr.) u djelu Poslovi i dani napominje da je u početku živjela »zlatna rasa ljudi«, odanih miru i bogovima, a i bogovi tada bijahu naklonjeni ljudima. Bilo je to u doba vladavine Kronosa. Posvuda je vladao mir i sklad, zemlja je ljudima i životinjama – među kojima su vladali harmonični odnosi – davala sve što im je bilo potrebno, a ljudi pritom nisu trebali ulagati nikakav napor. Nakon duga i ugodna života ljudi su prolazili kroz bezbolnu smrt, kao kroz blagi san, i dolazili među duhove, u drugi život, koji je također bio ispunjen udobnošću i bezbrižnošću. U Homerovoj Odiseji, ljudi na otoku Sirosu nisu poznavali glad, bolest ni druge nevolje koje tište ljudski rod, a Platon je u djelu Kritija povezivao zlatno doba s Atlantidom. Rimska je mitologija rano Kronosa zamijenila Saturnom, u čiju su se čast priređivale godišnje igre Saturnalije. Njega je s trona zbacio sin Zeus, koji se jedva uspio spasiti od očeve sklonosti da jede vlastitu djecu. Čim je nastupila Zeusova vladavina, Zemlju je napustila Astrea, djevica i zaštitnica pravde, a Saturn je našao utočište u Laciju, po čemu je ta pokrajina i dobila ime (lateo: skrivati se). Prva žena čarobnica, lijepa Pandora, koju je stvorio Hefest, otvorila je kutiju iz koje su na svijet izišla svakovrsna zla. Poput biblijske Eve (odn. Havve), Pandora je ljude lišila prirodnih blagodati koje su stjecali bez ikakva napora. Po svemu sudeći, prije Pandore nije u zlatnom dobu bilo žena. Nakon zlatnoga dolazi srebrno doba, koje se pretvara u brončano pa u željezno doba, u vrijeme Zeusa, teomahije i herojâ, kad se javljaju grabežljivost, zavist i druga zla. U hetitskom tekstu Telipina i kći mora opisano je kako se jednom more rasrdilo na čovjeka, zbacilo s neba Sunce i, sakrivši ga, sve se na zemlji pokvarilo. Mit o zlatnom dobu nalazi se u više staroindijskih spisa, npr. u Māhabhārati, gdje se dugotrajna doba određuju – za razliku od grč. poimanja – ciklički, a satya yuga ili krta yuga (doba mudrosti, doba savršenstva ili doba istine, odn. zlatno doba) u više je navrata trajalo po 7200 godina. Nakon njega su slijedila treta yuga (srebrno doba) te dvapara yuga (brončano doba) i konačno kali yuga (željezno doba, koje se još naziva i »crno doba«). To zlatno doba nije poznavalo bolest, strah, žalost ni bilo kakve oskudice. Starokinesko poimanje zlatnoga doba razlikuje se od staroindijskoga, grčko-rimskoga te judejsko-kršćanskoga po tome što to nije bilo vrijeme mira, nego junačkih pothvata, velikih ljudskih drama i perturbacija.

U rim. književnosti Publije Vergilije Maron (70. pr. Kr. – 19. pr. Kr.) u Pjesmama o ratarstvu (Georgica, pjesma II) govori o vremenu kad zemlju nije trebalo obrađivati jer je sama od sebe davala sve što je ljudima bilo potrebno za hranu, kad je blago bilo zajedničko, a svatko je živio u potpunoj slobodi. U Vergilijevoj Eneidi spominju se »zlatna stoljeća« (aurea saecula). Kvint Horacije Flak (65. pr. Kr. – 8. pr. Kr.) smatrao je blaženicima one koji su živjeli daleko od poslova, »poput prvih smrtnika« (»ut prisca gens mortalium«), a u šesnaestoj epodi govori o bogatim otocima i »blaženim poljima« (arva beata), u blizini kružnog Oceana. Ipak, o zlatnom dobu iz rim. književnosti najpoznatiji su stihovi u Metamorfozama Publija Ovidija Nazona. Za njega je zlatno doba »prvo vrijeme« kad su ljudi živjeli bez ikakvih zakona, bez odredbe ili kazne, bez potrebe za tuđim obalama, kad nisu poznavali ni pluga ni jarbola, živjeli su bez primisli o privatnom vlasništvu. U Ovidijevu »raju zemaljskom«, uza sve divlje plodove kojima su se ljudi hranili, tekle su rijeke mlijeka i nektara. U judaizmu je zlatno doba bilo povezano s edenom. O mjestu gdje je Jahve zasadio rajski vrt, tj. gdje se eden mogao nalaziti, postoje mnoge teorije, ali najčešće se smješta u plodno područje Mezopotamije, između rijeka Eufrata i Tigrisa. U Knjizi postanka (1, 29–30) piše: »I doda Bog: ’Evo dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu. A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmazovima što puze po zemlji u kojima je dah života – neka je za hranu sve zeleno bilje’«. No prestanak raja zemaljskoga, a time i zlatnoga doba, prouzrokovan je u svim mitologijama nekom vrstom ljudskoga pada, kojim je, ako nije uništen, svakako narušen i poremećen sklad između čovjeka i višega bića, a samim tim i između čovjeka i prirode. U Avesti je Jima izgubio besmrtnost zbog laži, dok se na šumerskim pločicama govori o zavisti boga voda Enkia prema bogu zemlje Enlilu. U nekim mitologijama uzroci su pada ljudska oholost, ljubomora i pohlepa. Ranokršć. pjesnik Lucije Cecilije Laktancije Firmijan (III–IV. st.) u prvih tridesetak stihova pjesme O ptici feniksu (De ave phoenice) govori o idealnu mjestu na kojem živi ptica feniks, gdje se očito zadržalo zlatno doba. Zanimljivo je da voda to područje natapa godišnje dvanaest puta. Laktancije u petom poglavlju pete knjige djela Božanske odredbe u 6 knjiga (Divinarum institutionum libri VI) ističe da je zlatno doba, odn. vrijeme Saturnove vladavine, bilo monoteističko, što je važna inovacija u razumijevanju »prvog vremena«. Uz Laktancija, tijekom cijeloga sr. vijeka velik je utjecaj imao Ovidijev tekst, što nije čudno zna li se da su Metamorfoze bile vrlo čitane, a rimski je pjesnik na izvjestan način postao »Ovide moralisé«, odn. »kristijanizirani Ovidije«. Kršćanstvo je uvelo bitnu novìnu u razumijevanju zlatnoga doba: srednjovj. ljudi trebali su biti usmjereni prema vječnotrajnome Novom Jeruzalemu, tj. Kraljevstvu nebeskom, kamo čovjeka dovodi ispunjavanje Božje volje i Božjih zakona. Katkad se Vječni Jeruzalem identificira s visokim gradom, odn. s gorom Sion, zbližujući tako Stari i Novi zavjet. Mnogi su pjesnici pjevali o tome budućem kraljevstvu te o zlatnom dobu, koje nikad neće prestati. Prema Pierreu Abélardu, u doba »vječnih subota« vladat će neizreciva radost, a Bernard Morlaški od Clunyja s ushitom pjeva o »Sionu, zlatnom gradu«, u kojem će biti opće veselje i blagodati svih vrsta. U sr. vijeku nastala je i legenda o bajoslovno bogatoj i skladnoj »Indiji«, kojom je vladao kralj-svećenik Ivan. U tom je kraljevstvu mira postojalo samo zlatno doba, ali nikakvim uljezima dolazak u tu idealiziranu zemlju nije bio moguć. O zlatnom dobu bilo je i disonantnih glasova: Dante Alighieri, kao i Francis Bacon – u djelu Nova Atlantida (The New Atlantis, 1527) – smatrali su da je upravo zlato uništilo zlatno doba. Geoffrey Chaucer proklinje vrijeme kad se čovjek upustio u kopanje dragocjene kovine i traženje dragoga kamenja, a Richard Eden u uvodu Knjizi kovina (Booke of Metals, pisana 1555, objavljena 1885) piše kako je čovjek u svojoj okrutnosti pošao »lomiti kosti majke Zemlje te tako otvarati put paklenom Plutonu«. Francescu Petrarci Saturn je ponajprije važan po tome što je »otpočeo poljodjelsku uljudbu« u Italiji, a slična je mišljenja bio i Giovanni Boccaccio, koji je naglašavao kako u Saturnovo doba nije bilo privatnoga vlasništva ni robova. Hugo F. Bauza napominje da je mit o zlatnom dobu bio posebno živ u žalosnim pov. vremenima (»en momentos afligentes de la historia«), s čime se teško složiti, jer je taj mit našao odraza kod najvećih pjesnika rim. doba, koje nazivamo »Pax augustiana«, te u doba renesanse, materijalnoga blagostanja i tehn. uspona. Otkriće Novoga svijeta donijelo je i nove ideje o »rajskom otoku«, odn. preživjelom zlatnom dobu među urođenicima »u Indijama«, koje često i nazivaju »prvotnim ljudima«. U Pohvali ludosti Erazmo Roterdamski tvrdi da su ljude u njihovu jednostavnu životu u zlatno doba vodili priroda i instinkti, a John Locke, koji je po mnogočemu preteča franc. prosvjetitelja, prirodu i instinkte zamijenio je razumom. Miguel de Cervantes u romanu Don Quijote (1605–15) opširno govori o sreći i blaženstvu zlatnoga doba, naglašavajući kako tada nisu postojali pojmovi »tvoje« i »moje«, sve je bilo zajedničko, a za svakodnevni život nisu bili potrebni nikakvi napori. Život se odvijao u slozi, dokolici i miru. Ljubavne misli i izražavanje bili su jednostavni i bez suvišnih ukrasa. William Shakespeare u više drama govori o zlatnom dobu, ugl. idealizirajući sklad ljudi i prirode. Torquato Tasso u Aminti (1581) govori kako Kupidon izbavlja svoje privrženike iz sivoga svakodnevlja »u svoj ljubavni raj« (»al suo amoroso paradiso«), ali ruga se prvim ljudima koji su jeli životinjsku hranu i pili vodu. Bitan zaokret nastaje u doba prosvjetiteljstva, odn. racionalizma: ideje »slobode, jednakosti i bratstva« bile su svojevrsno obećanje novoga zlatnog doba, kad bi iz sveobuhvatnoga kaosa trebao izniknuti »nov i obnovljen svijet«. Zlatno doba trebalo je početi već prvih dana prve godine mjeseca »thermidora«, po novom prosvjetiteljskom računanju vremena, u obliku sveopćih sloboda i »patrijarhalnoga komunizma«. Ipak, u Novoj Heloizi (La nouvelle Héloïse, 1761) Jean-Jacques Rousseau hvali davno sretno doba, kad su ljudi bili bezazleni i bliski prirodi, na što mu Voltaire odgovara kako nema namjeru hodati četveronoške. Za Voltairea je željezno doba najbolje, jer je to vrijeme industrije, rasta gradova, prosperiteta i razvoja. U odbacivanju zlatnoga doba imao je preteču u Thomasu Hobbesu, koji je tvrdio da je zlatno doba bilo vrijeme inercije, dosade, kad nije postojala ni umjetnost ni društvenost, a postojao je stalni strah od smrti. Ni književnost XX. st. nije lišena ideja o zlatnom dobu. U Gospodaru prstenova (The Lord of the Rings, 1954–55) Johna Ronalda Reuela Tolkiena najprije je Ilúvatar stvorio bića Ainur (»koji su sveti«) i njima nastanio izvanvremenske dvorane. Bili su to veličanstveni duhovi krasna glasa. Kad ih je Ilúvatar pozvao da složno pred njim pjevaju, nastala je među njima zavist i sve što iz nje proizlazi. Mit o zlatnom dobu ima dva različita aspekta: idealiziranje davnoga prethistorijskog vremena, naglašavanje sklada u prirodi, među ljudima i svim živim bićima te vjeru da će se zlatno doba vratiti, odn. da će ga pojedini vladari ili crkv. dostojanstvenici vratiti svijetu. Vergilije u Četvrtoj eklogi govori kako će »božanski dječak« (puer divinus) vratiti svijetu »veliki niz stoljeća« (magnus saeculorum ordo) mira, sreće i svakovrsnoga blagostanja; bit će to ponovno vrijeme Saturnove vladavine. Zlatno bi doba trebalo nastupiti i u doba »raja na zemlji«, kakav su zagovarali tumači komunističke marksističke ideologije, a taj bi raj trebao otpočeti nakon »diktature proletarijata« i socijalizma kao prijelaznoga razdoblja. Erazmo Roterdamski, u doba zanosa engleskom vjerskom i polit. elitom, vidio je u Henriku VIII. idealnoga vladara koji će biti donositelj zlatnoga doba. Kad je Giovanni de’ Medici, sin Lorenza, postao papa Leon X., zlatno doba bilo je i vizualno ostvareno: u karnevalu su na jednim kolima bili Saruno i Jan, a na drugima dječak koji je simbolizirao zlatno doba. Uza zlatno doba redovito se povezuju Arkadija i Utopija. Teokrit je radnju svojih pastirskih idila – od kojih je najpoznatija VII., tzv. Žetvena svetkovina – smjestio u sicilijansku pokrajinu Arkadiju, ali je ta riječ rano izgubila značenje stvarnoga mjesta i postala simbol kraja gdje nimfe i pastiri žive u ljubavi i miru, daleko od svih životnih briga. Već je Vergilije mjesto svojih bukolika učinio neodredivim, a od objavljivanja Arkadije (Arcadia, 1504) Jacopa Sannazara pastiri i nimfe redovito žive u idealiziranoj »arkadiji«. Sannazarov utjecaj očit je u pastirskim igrama mnogih naroda. Utopija ugl. potječe od Thomasa Morea (O najboljem državnom uređenju i o novom otoku Utopiji – De optimo reipublicae statu deque nova insula Utopia libellus, 1516), iako je i prije njega bilo opisa zamišljenih idealnih država, primjerice O Božjoj državi (De civitate Dei) sv. Augustina. Nakon objavljivanja djela Th. Morea, najpoznatiji su pisci utopija Tommaso Campanella (Grad Sunca: ideja filozofske republike – La Città del Sole: Idea reipublicae philosophicae, 1623) te F. Bacon (Nova Atlantida). Tu treba dodati i redovničku zajednicu Opatiju Thélème, prema djelu Gargantua i Pantagruel Françoisa Rabelaisa. Iako utopije nemaju izravne veze sa zlatnim dobom, nije ih moguće izbjeći u njihovu proučavanju. U hrv. književnosti poznata je pjesma Aurea aetas Mavra Vetranovića, koja se većim dijelom temelji na spomenutim Ovidijevim stihovima. Tragovi o zlatnom dobu nalaze se u Ribanju i ribarskom prigovaranju (1568) Petra Hektorovića. Svoj san o raju zemaljskome s mnogo pojedinosti donosi Petar Zoranić u Planinama (1569). O zlatnom dobu u hrvatskoj renesansnoj literaturi najzanimljivije govori negromant Dugi Nos u prologu komedije Dundo Maroje: »Ljudi nahvao, zajedno s negromanti, priđoše u ove naše strane, i to prokleto sjeme, – čovuljici, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udreni, ljudi nahvao – useliše se u ovi naš svijet u brijeme kad umrije blagi, tihi, razumni, dobri starac Saturno, u zlatno vrijeme kad ljudi bez zlobe bijehu. I po Saturnu manje razumni kraljevi primiše ljude nahvao, i smiješaše se među dobre i razumne i lijepe«. Milan Ratković smatra da je Držić poznavao Moreovu Utopiju (Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 6, 1964), a Leo Košuta tvrdi da je Držić, uz poznavanje različitih tal. komedija, posebno komedije Negromant (Il Negromante, 1520) Ludovica Ariosta, mogao čuti priče o dalekim novootkrivenim »Indijama«, a mogao je poznavati i roman Gargantua i Pantagruel, koji je u doba Držićeva boravka u Sieni bio najpopularnije štivo nakon Biblije (Pravi i obrnuti svijet u Držićevu »Dundu Maroju« – Il mondo vero e il mondo a rovescio in »Dundo Maroje« di Marino Darsa /Marin Držić/, 1964). Edward Stankiewicz misli da je Držiću mogla biti poznata neka »dalmatinska verzija« Pisma svećenika Ivana (Legenda o bogatoj Indiji – Marin Držić i južnoslavenska narodna poezija – The Legend of Opulent India – Marin Držić and South Slavic Folk Poetry, 1967). Frano Čale u priči o zlatnom dobu vidi refleksiju humanističkoga tumačenja prema kojemu je oružje – koje čovjeka ostavlja u stanju feritas, udaljujući ga od humanitas – dovelo do gubitka zlatnoga doba (Humanistički izvori Držićeva manirizma, 1991). (→ UTOPIJA)