BECCADELLI, LODOVICO

BECCADELLI, LODOVICO, dubrovački nadbiskup, talijanski humanist, povjesničar i pjesnik (Bologna, 29. I. 1501 – Prato, 17. X. 1572). Rođen u obitelji plemića Pomponija i Prudenze. U rodnom gradu započeo studirati pravo, ali ga je prekinuo i zamijenio studijem humanističkih znanosti u Padovi (1527–35), gdje mu je jedan od profesora bio Pietro Bembo. Tajnik kardinala Gaspara Contarinija u Rimu, nakon njegove smrti 1542. zaredio se i postao vikar u Reggiu (1542–44), a do 1. IV. 1546. bio je generalni tajnik Tridentskoga koncila. God 1549. postao je biskup u Ravellu u Napuljskom Kraljevstvu, 1550. apostolski legat u Veneciji, a bio je i jedan od prefekata pri izgradnji bazilike sv. Petra.

Na inzistiranje Ivana Marinova Gundulića Senat je nekoliko puta tražio imenovanje Beccadellija za dubr. nadbiskupa: prvo od pape Julija III., pa od pape Marcela II., a tek ga je 18. IX. 1555. papa Pavao IV. imenovao nadbiskupom. U Dubrovnik je stigao 9. XII. 1555. Postupno je sređivao crkv. prilike i pokušao provesti neke reforme (npr. podjela grada i okolice na dvanaest župa, što je Vijeće umoljenih odobrilo, ali nikad nije zaživjelo). Iz Dubrovnika odlazi u Italiju u lipnju 1560, ali zadržava naslov dubr. nadbiskupa, kojega se odrekao 17. IV. 1564. Kao dubr. nadbiskup sudjelovao je i na Tridentskom koncilu (1562–63), gdje se, među ostalima, susreo i sa stonskim biskupom Bonifacijem Drkolicom, kojega M. Držić spominje u pismu Cosimu I. Mediciju (2. VII. 1566), ironično ga nazvavši »siromašnim fratrom« i »biskupom od dvije stotine škuda«. Uredio je ladanjsku kuću na Šipanu, gdje je okupljao učene dubr. prijatelje, poticao ih na pisanje, sam je pisao latinskim i tal. jezikom, posvetivši Dubrovniku nekoliko sastavaka. U Dubrovniku je napisao životopise Francesca Petrarce i P. Bemba, zatim djelo Povijesne obavijesti o gradovima Dubrovniku i Splitu (Notizie storiche della città Ragusa e Spalato). Beccadellija je Držić spomenuo u pismu Cosimu od 2. VII. 1566, pripovijedajući epizodu o brutalnom napadu na Lorenza Miniatija: »Beccadelli, sadašnji prepošt Prata, iz svoje je biskupske palače gledao taj veseli prizor i rekao da nikad bolje himbe nije vidio«. Je li Držić osobno poznavao Beccadellija, nepoznato je, no budući da zna za njegovu reakciju, može se nagađati da ju je čuo od njega samoga ili pak od nekoga tko mu je bio blizak, premda je vjerojatnije da je svećenik Držić morao poznavati nadbiskupa. Zanimljiva je činjenica da Držić spominje Beccadellija uz epizodu o Miniatiju, što uopće ne mora biti slučajno. Naime, upravo je Cosimo 1563. ponudio Beccadelliju da bude odgojitelj njegova sina Ferdinanda, a kad se Beccadelli odrekao dubr. nadbiskupije 1564. Cosimo mu je dodijelio prepozituru u Pratu, što Držić, uostalom, u pismu i spominje, premda nije jasno zašto, jer to Cosimo i tako zna. Važnija je međutim činjenica da je Držiću poznato Beccadellijevo kretanje u službi, ali otkuda mu ta saznanja, nemoguće je reći. Prema onome što se zna o posljednjim godinama Držićeva života, sred. prosinca 1562. otputovao je u Veneciju, 1563. pouzdano je bio kapelan venecijanskoga nadbiskupa, pa je moguće da je u inozemstvu saznao štogod o Beccadelliju, ako se već ne može pretpostaviti da je s njim bio u izravnoj vezi, budući da je Prato u blizini Firence. Dragoljub Pavlović prvi je iznio pretpostavku da je Držić računao na Beccadellijevu potporu kod Cosima, znajući za njihove veze, pa ga je zato i naveo kao svjedoka (O revolucionarnom pokušaju Marina Držića iz 1566 godine, 1949). Milan Ratković smatra da Beccadelli nikad ne bi podupro Držićevu urotu, ponajprije zato što je s Dubrovčanima ostao u dobrim odnosima i nakon što je napustio grad, odn. »vojvodi (bi) prikazao čitavu stvar onako kako je on na nju gledao, tj. rekao bi mu da je plan Držićev potpuno neostvariv« (O Držićevu pokušaju prevrata u Dubrovniku, 1967).