VODOPIĆ, VLAHO

VODOPIĆ, VLAHO, hrvatski pjesnik (Dubrovnik, potkraj XV. st. – ?).

Nema podataka o njegovu životu, čini se da nije imao obitelj, osim brata Petra. Bio je kancelar Kaznenog suda, gdje se prvi put javlja 1531, a potom u kontinuitetu sve do 1553. Nekoliko se puta potpisao kao kančeljer, prvi put 1546. Nakon 1553. češće je izbivao s posla, ali se povremeno pojavljivao u sudnici do 1564, nakon čega mu se ime više ne javlja u arhivskim dokumentima. Nekoliko puta bio je svjedok na sudu (prvi put 1532). Kao pjesnika spominje ga Serafin Marija Crijević u spisu Dubrovačka knjižnica (Bibliotheca Ragusina) i Sebastijan Slade Dolci u Dubrovačkoj književnoj kronici (Fasti litterario-Ragusini, 1767). Sačuvale su se dvije poslanice koje mu je uputio Nikola Nalješković (Odgovor Vlahu poštovanomu, Vlahu Vodopiću) te Vodopićev odgovor, pjesma Poštovani Vlaho Vodopić meni pisa, jedina potvrda njegova pjesničkog rada. Poslanica ga otkriva kao Nalješkovićeva prijatelja, kojemu daje savjet – bio je, naime, svjedok kada je prošao sluga gospođe u koju je zaljubljen, a neki od prijatelja zapitao ga je za nju, našto je Nalješković problijedio i kršio prste. Na kraju spominje Džoru Držića, koji je savjetovao »da ljubav tajati razum je najveći«. Pred Vodopićem je Držić dao iskaz 17. IV. 1548, nakon što ga je napao Vlaho Stjepanov Kanjica, a 22. XII. 1552. da su ga u Rožatu Bartul i njegov otac Tomko napali kamenjem i nepristojnim riječima.