UROTA

UROTA. Ustaljenu sliku o Marinu Držiću ni jedan drugi dokument nije toliko uzdrmao kao urotnička pisma, koja je potkraj siječnja 1930. u Državnom arhivu u Firenci pronašao Jean Dayre.

Držićev pokušaj da u ljeto 1566. od firentinskoga vojvode Cosima I. Medicija dobije pomoć za organiziranje drž. udara u Dubrovniku, s namjerom rušenja aristokratske vlasti i temeljite reforme Republike, nedvojbeno je najproučavanija i najkontroverznija epizoda u njegovu životu. Urota otvara niz važnih pitanja: je li Držić bio tek osamljeni polit. avanturist ili, kako sam tvrdi, predstavnik ozbiljne skupine nezadovoljnika u Dubrovniku; kakvu je točno reformu Dubrovačke Republike zagovarao pod medičejskim pokroviteljstvom; kakvo je bilo stajalište firentinskih vlasti prema njegovu prijedlogu i zašto; ima li urota veze s njegovom smrću, koja je nastupila relativno brzo nakon firentinske epizode. Pravu dimenziju problema ipak sadržava pitanje o odnosu urotničke epizode prema cjelini Držićeva života, a time i djela. Preciznije rečeno – je li ona bila logična kulminacija dugoga razvoja ili zastranjenje čije značenje ne treba precjenjivati? Jesu li urotnička pisma istinska Držićeva »oporuka«, tek epizoda polit. avanturizma ili čak rezultat staračke demencije? O odgovoru na ta pitanja uvelike ovisi slika o Držiću kao čovjeku, a time i interpretacija njegova knjiž. djela.

Firenca u ljeto 1566. Unatoč važnosti, zbog fragmentarnosti poznatih dokumenata konture događaja još uvijek su nejasne. Sve počinje in medias res, s prvim sačuvanim pismom od 2. VII. 1566, pa se početak firentinske epizode može tek naslućivati: sudeći po kratkoj napomeni u pismu od 28. VIII. kako je u Firenci proveo četiri mjeseca, čini se da jestigao u svibnju. Što se događalo tijekom gotovo dva mjeseca, do 2. VII., moguće je samo nagađati. Vjerojatno je Držić stupio u kontakt s malom kolonijom Dubrovčana, kojima je, kao što poslije napominje, govorio da se ondje nalazi »radi zabave«. Možda ga je netko od tih Dubrovčana povezao s medičejskim dvorom, najvjerojatnije i ne sluteći njegove prave namjere. Najčešće su spominjana dvojica mladih dubr. vlastelina, Luko Nikolin Sorkočević i Frano Franov Lukarević, koji su u to doba poslovali u Firenci, a imali su veze na Cosimovu dvoru.

Sigurno je da se Držić s njima susreo jer ih spominje u pismu od 28. VIII., pišući da se u njihovu društvu sprema napustiti grad. Ipak, sudeći prema njihovim pismima registriranima u spisima dubr. Kancelarije, ti su vlastelini tijekom svibnja i lipnja 1566. većinu vremena proveli u Veneciji, a u Firenci su boravili tek nakratko u svibnju, što umanjuje mogućnost da su bili prvi Držićev kontakt s firentinskim vlastima. Neku ulogu mogao je imati i njihov poslovni partner, Mario Držić, sin Marinova brata Vlaha, no o tome je moguće samo nagađati jer nije poznato gdje se nalazio u ključnim mjesecima 1566. S firentinskim dvorom Držića je mogao povezati i Lodovico Beccadelli, nekadašnji dubr. nadbiskup (1555–64), koji je tada bio prepošt Prata i osoba ozbiljna ugleda na Cosimovu dvoru. Kontakt je Držiću mogao omogućiti i jedan Firentinac, Antonio Pelieri, kojega spominje u pismu od 2. VII., napominjući tri važne činjenice o njemu: da je »sada u Firenci«, da mu je jedan od onih koji vladaju Dubrovnikom svojedobno »uresio« lice te da je zet Lorenza Miniatija, o kojem govori samo kao o trgovcu, iako je bio višegodišnji Cosimov uhoda u Dubrovniku. Držić je tu dvojicu Firentinaca vjerojatno osobno poznavao, a o grubom postupku dubr. vlastele prema Miniatiju – premlaćenom i bačenom u zatvor bez ikakva razloga – opsežno piše u pismu od 2. VII., što bi moglo značiti da je znao i čime se bavio te koliko je bio važan firentinskom vojvodi. Iako je riječ o spekulaciji, podaci su sugestivni: od te dvojice rodbinski povezanih Firentinaca jedan je imao jasan motiv da pomogne urotniku protiv vlastele i tijekom urote nalazio se u Firenci, a drugi je bio višegodišnji Cosimov uhoda sa solidnim vezama na vojvodinu dvoru. Konačno, možda je potraga za prvim posrednikom između Držića i firentinskih vlasti besmislena. Naime, moguće je i da ga uopće nije bilo. S obzirom na to da je Držić u pismima, očito u ozbiljnom strahu za život, gotovo opsesivno inzistirao na tajnosti (secretezza), lako je moguće da je u dodir s Medicima stupio sam. Čini se da je prvi Držićev kontakt na firentinskom dvoru i posrednik u njegovoj komunikaciji s vojvodom bio neki član obitelji Vinta, jer je 2. VII. napisao da mu vojvoda može odgovoriti »preko Vinte«.

Sudeći po tome što u pismu od 27. VII. spominje kako mu je Cosimov tajnik Bartolomeo Concino preko Vinte poručio da ga potraži, riječ je o utjecajnom Francescu Vinti, doktoru prava i Cosimovu specijalistu za unutarnja administrativno-pravna pitanja s funkcijom auditore delle riformagioni. Ponešto o načinu na koji je Držić kontaktirao s Medicima može se naslutiti iz njegove napomene da zbog tajnosti ne smije »obilaziti oko Dvora« (23. VII) te da pisma šalje preko F. Vinte ili B. Concina (2. i 27. VII), kao i činjenice da na omotima svih pisama stoji napomena »vojvodi… osobno na ruke«. Držić je pisma očito slao preko visokopozicioniranih ljudi medičejske uprave. Drugim riječima, susreta s predstavnicima Cosimova dvora – sigurno s Vintom, a možda i s drugima, iako vjerojatno kratkih i površnih – bilo je mnogo više od jednoga, nedvojbeno dokumentiranog sastanka s Concinom koji se prepričava u pismu od 27. VII. Tijek Držićeve urotničke epizode može se nešto pouzdanije rekonstruirati počevši tek od srpnja, jer je prvo sačuvano pismo, upućeno vojvodi Cosimu, datirano 2. VII. Na početku Držić spominje da je vojvodi već poslao, vjerojatno ne mnogo prije toga, neki »općenit opis Dubrovnika i njegove vlade«, što je jasna referenca na danas nepoznato pismo. O njegovu sadržaju teško je nagađati, no čini se da je ugl. bila riječ o opisu Dubrovnika. Naime, Držić je svoj polit. program potanko izložio u opsežnom pismu od 2. VII.: objasnio razloge koji su ga naveli da moli Cosimovu pomoć, dao svoj plan akcije i skicirao reformu Dubrovačke Republike do koje bi došlo nakon prevrata. Najveći dio toga teksta zauzima kritika vladavine dubr. patricijata. Držić vlasteli predbacuje zanemarivanje diplomatskih odnosa s kršć. silama, tvrdeći da poslanstva šalju rijetko i s premalenim darovima, s nedostojnim poslanicima i zakasnjelim vijestima o Turcima, dok su u odnosima s Osmanlijama spremni uludo »baciti u more« goleme sume novca. Drugi Držićev prigovor vezan je uz odnos prema mornarici – za koju naglašava da su je stvorili otočani – koju vlastela navodno namjerno želi uništiti raznim zakonskim ograničenjima, zbog »nepotrebna i neumjesna straha« od tur. odmazde zbog sudjelovanja nekih dubr. brodova u kršćanskim ratnim flotama.

Treća Držićeva zamjerka odnosi se na nepravednost dubrovačkoga kaznenoga sudstva, koju ilustrira nizom primjera arbitrarnosti i pristranosti vlasteoskih presuda. Četvrti prigovor vezan je uz problematičan odnos Crkve i države u Dubrovniku: Držić vlasteli predbacuje miješanje u poslove franjevačkoga reda – izbacivanje komesara franjevačkoga generala iz grada i progon četvorice ugledne braće pučana – a sve kako bi se zaštitili interesi nekolicine franjevaca plemića. Peto što zamjera vlasteli jest da zbog škrtosti zanemaruju utvrđivanje grada te je stoga ta važna obrana Dubrovnika u lošem stanju. Konačno, šesti prigovor vezan je uz odnos prema strancima, »mnoga nasilja« prema njima Držić potkrepljuje pišući o bezrazložnom premlaćivanju i utamničenju L. Miniatija i njegovih momaka. Takav mračan portret Dubrovnika usred njegova »zlatnog doba« – na vrhuncu bogatstva, međunar. utjecaja i kult. procvata – naveo je mnoge povjesničare da istraže točnost Držićevih tvrdnji (Jorjo Tadić, Bernard Stulli, Vinko Foretić). Iako je za većinu konkretnih slučajeva koje opisuje doista pronađena kakva-takva arhivska potvrda, čak i najbenevolentniji interpreti priznaju da je njegova opća karakterizacija patricijske vlasti prilično tendenciozna. S druge strane, za povjesničare književnosti presudna je bila sličnost između opisa ludih i oholih vlasteoskih nakaza u pismima s karakterizacijom ljudi nahvao u prologu Dugoga Nosa komedije Dundo Maroje, a donekle i s različitim moralno-antropološkim razmatranjima u monolozima nekih Držićevih likova, ponajprije Pometa, Tripčete Kotoranina (Dundo Maroje) i Dživa (Skup). Upravo je ta relativno jasna tekstualna i idejna paralela između Držićeva knjiž. djela i polit. spisa pridonijela afirmaciji uzbudljive i utjecajne interpretativne tradicije: Držić-dramatičar iščitava se iz urotničkih pisama, odn. tumači se kao pisac sa snažnom polit. no-tom, koji je pred aristokratskom vlasti bio prisiljen svoja kritička stajališta skrivati u literaturu. Unutar argumentacije pisma od 2. VII. svrha je te žestoke kritike vlasteoskoga poretka dvostruka: njome se želi opravdati prevrat, a istodobno upozoriti i da je riječ o »laganom« pothvatu.

U pozadini svih konkretnih zamjerki prilično je neuobičajena i drugim dokumentima nepotvrđena slika Dubrovnika, koji Držić prikazuje kao grad na rubu pobune, u kojem bogat i brojan puk ugnjetava nekolicina nenaoružanih, nekompetentnih i samouvjerenih vlasteoskih »luđaka«. Pišući u prvom licu množine, u ime nekoga nespecificiranoga mi, Držić se trudi ostaviti dojam da predstavlja ozbiljnu društv. snagu u Dubrovniku, sklonu prevratu i uspostavi medičejskoga protektorata nad gradom. Čak tvrdi da će pri provedbi prevrata pridružiti svoje pristaše vojnicima koje bi Cosimo poslao u Dubrovnik te da će, osobito nakon određenih polit. priprema, i »cijeli puk smjesta pohitati da prihvati ovo dobro djelo, koje žudi kao svoj život«. Prema Držiću, Cosimova intervencija u Dubrovniku nužna je ne samo zbog uspostave pravednijega polit. poretka nego i zbog elementarnog razloga – u pitanju je opstanak grada. Na nekoliko mjesta u pismu od 2. VII. ponavlja da će Dubrovnik, ako se vlast ne promijeni, zbog nekompetentnih vladara ubrzo dospjeti pod tur. vlast. Samo temeljite reforme polit. sustava i stavljanje pod zaštitu Medicija mogu spasiti Dubrovnik sudbine otoka Hiosa, također kršć. haračara Osmanlija, koji je tur. flota u proljeće 1566. na prepad okupirala i pretvorila u sandžak. Pripreme za prevrat trebale bi, prema Držićevu mišljenju, početi već u rujnu 1566, postupnim slanjem u Dubrovnik pedesetak Cosimovih vojnika s četiri kapetana i pukovnikom. Toskanski vojnici trebali bi stići u malim skupinama i nenaoružani – Držić tvrdi da će im on nabaviti oružje – ne znajući jedni za druge, kao ni za pravi razlog dolaska. U međuvremenu bi Cosimo trebao od pape isposlovati ekskomunikaciju protiv dubr. vladalaca, za koju Držić – što danas zbunjuje – piše da može biti i finta, pod time vjerojatno misleći ne doslovce na lažnu ekskomunikaciju, nego na prijetnju izopćenjem. Izgleda da bi to izopćenje ili prijetnju njime u Dubrovnik trebao donijeti neki »spretan« Cosimov čovjek, za kojega bi vojvoda od Rima isposlovao posebne ovlasti protiv ekskomuniciranih, a u papino bi ime pregovarao s dubr. vlastima u vezi s njihovim odnosom prema Crkvi.

Ni taj čovjek ne bi trebao znati pravu svrhu svojega boravka u gradu sve dok mu Držić ne pokaže vojvodin »nalog«, a u njegovoj pratnji bilo bi još petnaest vojnika kao pojačanje onoj pedesetorici. Još dvadeset Cosimovih ljudi u grad bi ušlo kao pratnja lažnog izaslanika španj. namjesnika Sicilije, koji bi se pretvarao da kod vlastele pokušava isposlovati blaži odnos prema dubr. mornarima u kršćanskim ratnim flotama, dok bi zapravo s Držićem potajno radio na vrbovanju mornarice za drž. udar. Svi ti Cosimovi agenti i vojnici u Dubrovnik su trebali stići do siječnja 1567, kad se prevrat trebao dogoditi. Iako Držić ne razrađuje detalje akcije, čini se da je plan bio da se ekskomunikacijom ozbiljno dovede u pitanje autoritet vlastele i time kod puka »nenavikla na novotarije« proširi nezadovoljstvo, dok bi se potajnim vrbovanjem u mornarici stvorile domaće snage spremne sudjelovati u ustanku. U povoljnom trenutku, jedne noći, Držić bi firentinskim vojnicima pokazao vojvodinu zapovijed, objasnivši im zašto su zapravo u Dubrovniku, a nakon toga bi uslijedila očito brza vojna akcija Cosimovih trupa i domaćih urotnika. Držić tvrdi da bi vlastela, suočena s oružanim ustankom i općeproširenim nezadovoljstvom u gradu, zbog svoje »plašljive naravi« i da se ne izloži »gorem položaju«, sigurno pristala na zahtjeve prevratnika. Novi poredak Držić skicira samo sumarno. Dubrovnik bi se stavio pod protektorat medičejske kuće, uzevši ju za svoju »gospodaricu, učiteljicu i voditeljicu«: u gradu bi se nalazio jedan »pukovnik« da u Cosimovo ime zapovijeda vojnom posadom, a »pouzdani« vojvodin čovjek obavljao bi funkciju »pravosudnog kapetana«, suca u kaznenim sporovima, koji je možda trebao imati i određene policijske ovlasti. Veliko vijeće, temeljno tijelo vlasti, dotad otvoreno isključivo za vlastelu, ustrojilo bi se na »genovski način«, odn. jednu bi polovicu činili plemići, a drugupučani, s time što bi pristup bio otvoren i strancima. Što se vanjske politike tiče, nova bi »republičica« nastavila plaćati danak Osmanlijama, no – ako je suditi po Držićevoj kritici vlasteoske diplomacije – mnogo se više oslanjajući na kršć. sile.

Pri tumačenju tih nekoliko nejasnih rečenica o budućem uređenju Dubrovnika naglasak se najčešće stavljao na njihov manje delikatan i razumljiviji dio, odn. na Držićev prijedlog reforme Velikog vijeća. Njegova ideja o podjeli vlasti između plemstva i »puka« (popolo) dala je cijeloj uroti »demokratski«, čak »progresivni« prizvuk. Ipak, treba imati na umu da pod »pukom« Držić zacijelo nije mislio na široke društv. slojeve, nego na onaj dubr. popolo koji su činile antuninska i lazarinska bratovština, dakle na malobrojan i elitan dio populacije kojemu su uostalom i sami Držići pripadali (V. Foretić, O Marinu Držiću, 1965). Ne treba zaboraviti ni da je reforma Velikoga vijeća tek dio šire reforme Republike i da Držić zapravo više piše o drugom, delikatnom problemu – o budućem odnosu između medičejskoga vojvode i grada. Pri pokušaju rekonstrukcije načina na koji Držić zamišlja taj odnos možda je najbolje krenuti od rečenice koja aludira na novo »konstitucionalno« rješenje u cjelini, odn. napomene da je Dubrovnik do sada imao »vladu prema mletačkom uzoru, a sad bi je trebalo sastaviti prema toskanskom«. Činjenica da Držić novi oblik vladavine čak kontrastira s mletačkim i dotadašnjim dubrovačkim, koji su bili par excellence republikanski, upozorava da vladavinu prema »toskanskom uzoru« treba shvatiti doslovno: Cosimo će biti vojvoda Dubrovnika na isti način na koji je već vojvoda svojih toskanskih posjeda. To potvrđuje i napomena iz pisma od 3. VII., gdje Držić piše: »tajna će pomoć Vaše Preuzvišenosti zasad donijeti pobjedu našem pothvatu, a Vašem vojvodskom žezlu mjesto u Dubrovniku«. Međutim, sve to otkriva tek buduću Cosimovu titulu, a ne govori ništa o tome dokle treba sezati njegova moć u gradu. Ipak, čini se da je Držić za firentinskoga vojvodu predvidio više od tek nominalnog vrhovništva nad Dubrovnikom, što je i logično, jer je bilo nužno motivirati ga da se uključi u pothvat. Držić ne predviđa samo da bi nakon prevrata u gradu boravio Cosimov pouzdanik kao »pravosudni kapetan« nego i neki »pukovnik« koji bi u »ime Vaše Preuzvišenosti upravljao gradskom posadom i čuvao slobodu puka«.

Tko je trebao činiti grad. posadu i tko je trebao biti taj »pukovnik« vjerojatno se može objasniti jednim drugim, rijetko spominjanim mjestom iz pisma od 2. VII., gdje Držić piše da će nakon provedenog prevrata Cosimovi ljudi, poslani kao pomoć urotnicima, »ostati u Dubrovniku u ime Vaše Preuzvišenosti i radi slobode puka«. Drugim riječima, čini se da su se Cosimovi vojnici trebali nakon prevrata pretvoriti u grad. stražu, a onaj firentinski »pukovnik« na njihovu čelu u njezina zapovjednika. Fragmentarne Držićeve opaske o budućem uređenju Dubrovnika izazivaju nelagodu: Cosimo je dubr. vojvoda; važan dio sudstva, a možda i policijskih poslova u rukama je njegova »povjerljivog« čovjeka; drugi Cosimov čovjek zapovijeda dubr. garnizonom, koji pak čine profesionalni firentinski vojnici. Da Cosimova vlast nad Dubrovnikom nije trebala biti tek nominalna, potvrđuje i prilično zlokobna formulacija iz pisma od 3. VII., gdje Držić napominje da vojvoda treba samo kimnuti glavom »per rendersi Raugia per sempre schiava«. Prijevod Frana Čale – »pa da sebi zauvijek podvrgne Dubrovnik« – otupljuje reskost te rečenice, koju bolje prenosi verzija Ive Batistića: dovoljno je da Cosimo samo kimne glavom i »može si zadobiti Dubrovnik kao roba zauvijek« (Zavjerenička pisma Marina Držića, 1967). Samo dan nakon opsežnog pisma od 2. VII. Držić je napisao još jedno, ponovno upućeno vojvodi Cosimu. U tom pismu od 3. VII. piše da »Fortuna počinje pokazivati neke poteškoće« u vezi s planiranim pothvatom, pojašnjavajući kako misli na smrt pape Pija IV. i na »slučaj Hiosa«. Oba ta primjera prilično su iznenađujuća. Naime, Držić je u pismu nastalom dan prije isticao upravo primjer Hiosa kao ozbiljan poticaj i razlog da se u pothvat krene, a sada ga spominje kao zapreku, bez ikakva objašnjenja, osim nejasne napomene da vojvoda možda želi pričekati »pravi ishod stvari« s tim otokom. Smrt Pija IV., na čiju pomoć »smo mnogo polagali«, također je čudan argument jer je taj papa umro još u prosincu 1565. i nije jasno zašto ga Držić uopće spominje. Rješenje tih »poteškoća« Držić nalazi u prizivanju općeg mjesta, tumačeći ih kao zapravo dobar znak, jer je Fortuna »uvijek nepouzdana kada najprije dolazi sa smiješkom i vesela lica«.

Ipak, ono što najviše iznenađuje u pismu od 3. VII. nagla je promjena stajališta prema ulozi Crkve u planiranom prevratu. Dok je u pismu od 2. VII. papa trebao biti glavni Cosimov vanjskopolit. saveznik, sada Držić bez ikakvih dodatnih objašnjenja napominje da »valja raditi tiho i potajno, najprije zbog crkve«. Nakon tih prilično zbunjujućih objašnjenja i dopuna dodaje još nešto što nije spomenuo u posljednjem pismu: moli Cosima za novčanu pomoć. Očito svjestan da taj zahtjev može otvoriti ozbiljna pitanja o potpori koju zaista uživa, objašnjava da, koliko god njihovo raspoloženje bilo neupitno, ipak »ne treba iskušavati« svoje sudionike molbama za novac. Na samom kraju prenosi vijesti o uspješnom dubr. poslanstvu kod sultana, za koje je saznao iz nekog pisma iz Dubrovnika, što otvara mogućnost da je doista imao neke suradnike u gradu, no jednako je mogla biti riječ o informaciji koju je dobio u dubr. zajednici u Firenci. Činjenica da samo dan nakon pisma od 2. VII. Držić piše još jedno, u kojem donosi dodatna objašnjenja i mijenja stajališta – dospjevši čak do ruba proturječja, na primjer s tumačenjem značenja »slučaja Hiosa« – otvara zanimljivu mogućnost: nakon što je završio pismo od 2. VII. Držić je o svojem planu razgovarao s nekim politički iskusnim i obaviještenim sugovornikom. Taj je sugovornik lako mogao biti F. Vinta, s kojim se sastao kako bi mu predao pismo za Cosima, a koji mu je tada, možda pročitavši to pismo, priopćio barem dvije važne činjenice. Prvo, da događaji oko Hiosa mogu biti prije ozbiljan problem nego poticaj za prevrat, jer pokazuju da Turci najoštrije kažnjavaju svaku promjenu politike svojih malih haračara. Drugo, da se na papinsku potporu ne može tako olako računati, jer s novim papom Cosimo, uz mnogo napora, tek gradi dobre odnose kakve je imao s njegovim prethodnikom Pijom IV.

Štoviše, Držić je možda tek tijekom toga razgovora saznao da je umro Pio IV. – 3. VII. jasno piše »mi smo mnogo polagali na pomoć pape Pija« – te je vjerojatno da je upravo Pio IV. onaj neimenovani papa na čiju se suradnju ozbiljno računalo u pismu od 2. VII. Novim informacijama o Cosimovu odnosu s papom ili čak o smrti Pija IV. može se uvjerljivo objasniti i nagla Držićeva promjena stajališta prema Crkvi, pred kojom sada treba sakriti cijeli pothvat. Pravi povod za novo pismo možda je zapravo molba za novčanu pomoć ili pak potreba da vojvodi prenese vijesti o dobrom prihvaćanju dubr. poklisara kod sultana, što je uvjerljivijim moglo učiniti njegove tvrdnje da bi Turci prihvatili medičejski protektorat nad gradom. Ipak, Držićeva promjena stajališta doslovce preko noći ostavlja dojam da je u kratkom vremenu došao do novih spoznaja te je firentinskom vojvodi htio pružiti dodatna objašnjenja. Poput Držićeve, i medičejska strana priče počinje in medias res: kratkom bilješkom sekretara B. Concina, Cosimova specijalista za vanjsku politiku. Pišući vojvodi 16. VII., Concino spominje da je princu Francescu pročitao »dubrovački prijedlog« – očito neka ili sva Držićeva pisma – te kako se princu čini da je riječ o »vjetrenjači s mnogo vatre, a malo ploda ili koristi«. Zapisujući odgovor na pismu samoga Concina, ispod te rečenice Cosimo lakonski otpisuje: »Ovdje se nema što odgovoriti jer su to sve Dubrovčaninove vijesti i doista samo brbljarije; ipak nije na odmet sve čuti«. Očito je da su i vojvoda i Concino u prvoj pol. srpnja pročitali Držićeva pisma, najvjerojatnije prva tri (uključujući i izgubljeno). Nešto prije 16. VII. odlučeno je da se s njihovim sadržajem upozna i Francesco, kojemu je Cosimo 1564. prepustio većinu državnih poslova, zadržavši samo vrhovni nadzor nad firentinskom politikom. Izgleda da je sred. srpnja odlučeno i da se cijeli »dubrovački prijedlog« prepusti princu, kao što Držić spominje u pismu od 27. VII., te da je upravo zbog toga Concino Francescu pročitao pisma. No iako se Držićev prijedlog razmatrao, iz tih oskudnih bilješki jasno je da medičejski dvor nije bio pretjerano impresioniran njime. Francescova, ili možda Concinova, metafora o »vjetrenjači« (girandola) evocira specifičnu napravu koja se spominje pri opisima nekih renesansnih svetkovina, svojevrsni vatreni kolut koji se okretao: ukratko, stvar koja je izgledala efektno, no ništa više od toga. Stoga se čini da je tom slikom Francesco htio reći kako su to samo pompozne riječi bez ikakva pokrića ili izgleda za uspjeh. Sudeći po napomeni kako ne misli poricati da je doista riječ o »brbljarijama«, i Cosimo se s tim potpuno složio. No vojvoda je – možda za razliku od sina – smatrao da na tome ne treba stati i ipak sve treba dodatno ispitati. Naime, koliko god Držićevi prijedlozi možda bili naivni i neprihvatljivi, Cosima je dubr. urotnik mogao zaintrigirati kao neuobičajen izvor informacija o jednom strateški važnom gradu. Jednako tako, mogućnost, iako gotovo nevjerojatna, da u Dubrovniku zaista postoji ozbiljna skupina nezadovoljnika sklona medičejskom protektoratu, bila je nešto što nije trebalo unaprijed odbaciti. Konačno, relevantnost Držićevim riječima davalo je nešto potpuno izvan utjecaja, posve neovisno o konkretnim detaljima prijedloga ili uvjerljivosti njegovih tvrdnji – krajnje nepredvidljiva situacija na Mediteranu u ljeto 1566. Naime, u trenutku kad je Držić pisao pisma, s Levanta su dolazile alarmantne glasine o pomor. operacijama Osmanskog Carstva. Već potkraj travnja i u svibnju na Zapad su stizale vijesti da je tur. flota osvojila egejski otok Hios, a ubrzo se saznalo da se flota uputila prema Jadranskome moru. Na temelju tih dviju informacija u rano ljeto 1566. nametnuo se uznemirujući zaključak, nastala je »fama« koja je, kao što poslije spominje dubr. Senat, »obišla čitav svijet«: Turci ulaze u Jadran jer se spremaju učiniti Dubrovniku ono što su već učinili Hiosu. Na Cosimovu dvoru se za uznemirujuću analogiju između sudbine Hiosa i moguće sudbine Dubrovnikaznalo već i prije Držićevih pisama. Štoviše, čini se da ju je po Mediteranu širila sama dubr. vlast kako bi postigla svoje diplomatske ciljeve. Još 14. V. 1566, pišući na molbu dubr. vlasti preporuku biskupu Bonifaciju Drkolici, izaslaniku kod Filipa II., vojvoda očito ponavlja riječi dubr. poslanika kad španj. kralja moli da Dubrovčanima potvrdi stare povlastice, jer inače grad neće moći plaćati harač Turčinu »koji bi tada možda, slijedeći nedavan primjer Hiosa, te sa sličnom izlikom, osvojio Dubrovnik na veliku štetu kršćanstva«. No ta pesimistična prognoza za Cosima nije bila tek diplomatska fraza. Firentinski vojvoda je izgleda zaista bio sklon vjerovati u nju, jer u jednom pismu pisanu potkraj srpnja, na Concinovu vijest o novim glasinama da će Turci »Dubrovčanima učiniti što i Hiošanima«, otpisuje: »ako ne sada, onda neki drugi put«. Mogućnost da Turci uskoro napadnu Dubrovnik, koju je Cosimo očito smatrao ozbiljnom, činila je Držića još zanimljivijim, jer je svaka informacija o gradu koji će možda ubrzo doći u središte pozornosti cijeloga Mediterana mogla biti dragocjena. Čak i više od toga, nije se smjela unaprijed isključiti, premda malena, mogućnost da, osobito ako Dubrovnik bude napadnut, u Jadranu dođe do ozbiljnijega sukoba Turaka i kršć. sila. Treba imati na umu da se suvremenicima situacija činila vrlo dramatičnom: zbog glasina o dolasku tur. flote, u ljeto 1566. Venecija je počela naoružavati galije, španj. namjesnici u Južnoj Italiji utvrđivali su obale i skupljali trupe, dok je papa Pio V. sve žustrije zagovarao zajednički kršć. udar na Turke u Jadranu. Cosimo se mogao nadati da će izvući neku korist iz nepredvidljive ratne situacije do koje je moglo doći, osobito ako je barem pola od onoga što je Držić tvrdio o promedičejskom raspoloženju u Dubrovniku bilo točno. Stoga se u srpnju 1566. vojvodi moglo činiti da, što se Držića tiče, »ipak nije na odmet sve čuti«. Očito ne znajući za to Cosimovo stajalište, Držić je 23. VII. napisao pismo, ovaj put upućeno Francescu. U tome, trećem sačuvanom pismu moli firentinskoga prijestolonasljednika da ocu kaže »dvije riječi« u prilog jednoj »važnoj« i »povjerljivoj« stvari o kojoj je vojvodi već pisao. Iz toga kratkog teksta dade se zaključiti da Držić još uvijek nije bio primio nikakav odgovor te da nije znao je li princ upoznat s njegovim prijedlogom, a još manje da je cio slučaj prepušten upravo njemu. No sve je to ubrzo saznao. Sudeći po onome što piše u četvrtom sačuvanom pismu, datiranom 27. VII., ubrzo nakon 23. VII. F. Vinta mu je priopćio važnu vijest: da je B. Concino poručio neka ga potraži. Držić se s njim susreo malo prije 27. VII., jer u pismu od toga datuma Cosimu prepričava svoje viđenje njihova razgovora. Na samom početku Concino je Držiću priopćio da je njegov slučaj vojvoda prepustio Francescu te mu u Cosimovo ime naredio da razgovara s njim. A potom je »u svoje ime« Držiću postavio nekoliko neugodnih i konkretnih pitanja. Već prvo pitanje otkriva mnogo o medičejskom stajalištu prema dubr. urotniku: Concino je pitao u čije ime Držić točno dolazi, šalje li ga cijeli puk, njegov dio ili »nekako drugačije«? Drugim riječima, ključna stvar koja je zanimala firentinski dvor jest je li Držić zaista predstavnik neke ozbiljne društv. skupine u Dubrovniku sklone rušenju aristokratske vlasti i uspostavi medičejskoga protektorata. Uz to što je krajnje nejasan i općenit kad piše o svojim sumišljenicima, sumnje u Držićevo polit. zaleđe mogli su potaknuti i neki detalji iz urotničkoga plana. Ako zaista dolazi u ime »bogatog puka«, zašto moli novčanu pomoć od Cosima? Ako je Dubrovnik na rubu pobune, zašto traži da se prevrat provede uz pomoć Cosimovih vojnika? Ako dubr. puk zaista jedva čeka oslobođenje, zašto su potrebne drastične mjere poput ekskomunikacije vlastele da bi ga se potaknulo na ustanak? Osjećajući da pretjerano oslanjanje na Cosima može izgledati loše, Držić u pismima neprestano naglašava da je dubr. puk »strašljiv i nevičan novinama pa se teško odlučuje«. Traženje novca opravdava tvrdnjom koja je mogla samo dodatno produbiti sumnje u entuzijazam njegovih navodnih sudionika: »dovoljno poznajem raspoloženje sviju, ali sad se više ne smijem pouzdavati u to da ih i dalje mogu iskušavati«. Sumnje medičejskog dvora u njegovo polit. zaleđe sigurno nije uklonio ni odgovor na Concinovo pitanje u čije ime dolazi. Držić kao da se brani frazama, odgovarajući uvjeravanjem o maksimalnoj utemeljenosti svojega prijedloga, načelnim razmatranjima o prikladnosti sredstava i ciljeva, da bi na kraju uslijedilo nešto što pomalo zvuči kao priznanje: »ako mi se vjeruje, tajnost je napokon ono što će nam omogućiti pobjedu«. Sve navedeno firentinski je dvor moglo dovesti do zaključka da Držić, iako je moguće da nije bio posve sam, zacijelo nije bio predstavnik neke ozbiljne društv. skupine, nego netko tko se nadao da će prevrat proveden Cosimovim snagama dubr. puk prihvatiti kao fait accompli. Drugo pitanje koje je Concino postavio Držiću pokazuje da se na Cosimovu dvoru sumnjalo i u taktičku provedivost njegova plana, jer je vojvodin tajnik pitao kako misli s tako malo ljudi – devedesetak vojnika koje je tražio – srušiti dubr. vlast »koja nije na glasu kao slaba«. Držić je na to odgovorio iznova evocirajući vjerojatno i Medicima sumnjivu sliku Dubrovnika kao grada na rubu pobune te novim općenitostima o krhkosti vlasti onoga koji je, poput vlastele, stekao neprijatelje »u vlastitu gnijezdu«. No to sigurno nije bilo dovoljno. Politički iskusni čitači na firentinskom dvoru mogli su dvojiti u vezi s nizom detalja u urotničkom planu: ne bi li dubr. vlasti posumnjale kad bi se u gradu pojavilo gotovo stotinu Toskanaca, iako nenaoružanih, ipak očito profesionalnih vojnika; nije li ozbiljan organizacijski pothvat skupiti ih sve za naglu akciju, a da se to u malom Dubrovniku ne primijeti; koliko je sigurno da će Držić uspjeti nabaviti oružje za sve njih; tko jamči da će mu oni povjerovati kad im u ključnom trenutku pokaže vojvodin dokument; a tek nakon svega trebao bi uslijediti sukob krajnje nesigurna ishoda s barabantima i pristašama vlastele. Drugim riječima, čini se da su se i u tom pitanju Medici slagali s modernim povjesničarima urote: taktički gledano, riječ je o krajnje »naivnom«, štoviše »fantastičnom« planu akcije (B. Stulli, Oko političkih planova Marina Držića-Vidre, 1959), o pričama »bez temelja« (Concino). Treće Concinovo pitanje bilo je: čak i da sve uspije, što ako se poražena vlastela obrati za pomoć Turcima ili Mlečanima? Taj prilično realan scenarij upozorava da je bilo ozbiljnih rezervi i prema tome kako bi velike mediteranske sile prihvatile eventualnu uspostavu medičejske vlasti u Dubrovniku. Držić na to zapravo ne odgovara, nego uvjerava da do obraćanja Turcima ili Mlecima sigurno neće ni doći jer Dubrovčani »mrze i jedne i druge«. Čak i da su na Cosimovu dvoru bili spremni povjerovati u to, teško da bi Osmansko Carstvo pred svojim vratima prihvatilo vlast firentinskoga vojvode, jednoga od najtješnjih španj. saveznika, štoviše vladara čiji je diplomatski predstavnik upravo uklonjen iz Carigrada zbog Cosimova protutur. angažmana. Jednako tako, bilo je teško vjerovati da bi Mletačka Republika dopustila da se španj. utjecaj proširi i na ist. obalu Jadrana, zatvarajući joj vitalni izlaz na Mediteran. Konačno, iako Concino to ne spominje, na Cosimovu dvoru moglo je biti ozbiljnih dvojbi o tome kako bi papa i španj. kralj reagirali na prevratničku akciju, koja je lako mogla izgledati kao neprovocirana agresija na strateški iznimno važnu i prijateljsku kat. državu. Koliko god se u pismu od 27. VII. trudio uvjeriti vojvodu da je na sva Concinova pitanja odgovorio »sa sigurnošću«, činjenica da je imao potrebu Cosimu prezentirati svoju verziju razgovora, pokazuje kako je i sam Držić osjećao da nije ostavio pretjeran dojam na vojvodina tajnika. Nekoliko dana nakon toga susreta, 29. VII., stajalište Medicija bilo je još jasnije no sredinom mjeseca. Concino, vjerojatno aludirajući na nedavni sastanak, piše vojvodi da se od Držića teško »išta više može saznati od onoga što je već rekao, bez ikakva temelja«. Na to Cosimo odgovara napomenom koja zvuči pomalo kao presuda: »sve su to tlapnje«. S obzirom na te gotovo posprdne opaske, nije sigurno je li se audijencija kod Francesca, na koju je Držića uputio Concino, uopće održala. Naime, nedostaju dokumenti iz kojih bi se moglo zaključiti što se događalo tijekom kolovoza. Jedino čime se raspolaže jest posljednje Držićevo pismo, nastalo 28. VIII. i upućeno Francescu. Iz toga teksta, koji je svojevrstan epilog urote, može se bar ugrubo naslutiti rasplet firentinske epizode. Sudeći po molbama da mu se udijeli »jednu jedinu dobru riječ« te nesigurnosti koja se osjeća u primjedbama poput »ako joj [mojoj stvari] Vi pridajete neku važnost«, čini se da Držić još uvijek nije dobio definitivan odgovor od Medicija, čak ni negativan. A sudeći po molbama princu za zaštitu od toga da mu se »ne dogodi kakvo zlo« te napomenama kako je »u pitanju život«, izgleda da se ozbiljno bojao za vlastitu sigurnost. Stoga, očito umoran od čekanja i neizvjesnosti, piše da odgađa pothvat do povoljnijega trenutka i najavljuje da će otići iz Firence u Dubrovnik. Ne znamo je li tamo i stigao. Posljednji podatak o njegovu životu kojim se raspolaže nalazi se u genealogiji Jeronima Vlahova Držića iz 1603. Riječ je o šturoj bilješci koja skriva koliko i otkriva: Marin je umro u Veneciji 2. V. 1567. i pokopan je u crkvi sv. Ivana i Pavla. Iako taj podatak jest donekle sugestivan, osobito ima li se na umu očiti strah za vlastiti život iz posljednjeg pisma, ipak se ne čini da su dubr. vlasti imale veze s Držićevom smrću. Naime, izgleda da je barem u jednom kao urotnik bio uspješan: u očuvanju toliko mu važne tajnosti (secretezza). Dubr. vlast vjerojatno nikad nije saznala čime se bavio u ljeto 1566. Tajni zapisnici Vijeća umoljenih – gdje bi njegova urota morala ostaviti traga da se za nju znalo – ne spominju Držića ni jednom riječju. Da je urotnička epizoda ostala nepoznata u Dubrovniku potvrđuje i to što je na vijest o njegovoj smrti nekoliko dubr. pjesnika napisalo tople nadgrobnice, kakve sigurno ne bi uputili izdajici. Isto sugerira i potonja slika o Držiću u dubr. tradiciji, bljedunjavi i dobronamjerni klišej o ilirskom pjesniku, za kojega, štoviše, njegov prvi biograf zapisuje: »dubrovačko plemstvo ga je jako voljelo«. Sve to i ne iznenađuje, jer su obje strane upletene u konzultacije oko urote imale dobrih razloga šutjeti. Držićevi razlozi više su no očiti, ali ne treba zaboraviti da ni Medicima sigurno nije bilo u interesu da se sazna za njihov, iako poluzainteresirani, odnos prema dubr. urotniku. Svaka konzultacija s nekim poput Držića kompromitirala bi firentinsku vlast i bila neprijateljski čin prema Dubrovačkoj Republici, a ne treba zaboraviti da je Držić uspio doći do samoga vrha medičejske administracije, možda i do Francesca. Da se za to saznalo, najvjerojatnije bi nastao ozbiljan međunar. skandal u kojem bi stradala Cosimova reputacija, a i njegovi odnosi s kat.silama, ponajprije papom i Španjolskom. Stoga je opravdano zapitati se, iako spekulativno: kako u svjetlu te činjenice shvatiti Držićevu molbu od 28. VIII., upućenu Francescu, u kojoj traži zaštitu da mu se ne »dogodi kakvo zlo«? Drugim riječima, koga se to Držić tako očito bojao na kraju urotničke epizode – dubr. vlasti ili možda Medicija?

Držićeva urota u (književno)povijesnoj tradiciji. Ta krajnje fragmentarna priča, kojoj nedostaju početak, jasan rasplet i kraj, istodobno je događaj koji je nemoguće ignorirati, štoviše, događaj o čijoj interpretaciji ovisi slika o M. Držiću. Stoga je jedan od ključnih problema držićologije pitanje o »reprezentativnosti« pisama, o tome koliku im važnost treba pridati pri rekonstrukciji Držićeve biografije i interpretaciji njegova djela. U tradiciji su na to pitanje ponuđena dva suprotna odgovora. Prvi je da su radikalna stajališta iz pisama nešto za Držića zapravo netipično. Drugi je da u pismima iznosi svoja višegodišnja intimna stajališta, koja stoga treba i te kako imati na umu pri tumačenju cjeline Držićeva života i djela. Drugim riječima, ocjene značenja urote su proturječne: ona je ili potiskivana na marginu Držićeva života ili je projicirana u samu njegovu srž. Tijekom prvih dvadesetak godina nakon njihova pronalaska, činilo se da urotnička pisma – tretirana kao zanimljiv, no nipošto ključan dokument – neće odviše promijeniti ustaljenu sliku o Držiću. Ostao je »veseli dum Marin« čiji polit. angažman jest pomalo zbunjivao, no nije imao ozbiljnu težinu pri stvaranju slike o njemu ili pri analizi njegove literature (M. Rešetar, M. Kombol). Ako se ulazilo u objašnjenja urotničke epizode, ona je promatrana odvojeno od ostatka Držićeva života, kao nešto što se inače od njega ne bi moglo »nikako očekivati«, iznenađujući izraz burna temperamenta (D. Pavlović, O revolucionarnom pokušaju Marina Držića iz 1566 godine, 1949), neočekivan politički »avanturizam« ili čak rezultat mentalne demencije (J. Tadić, Marin Držić /1508–1567/, u knj. Dubrovački portreti, 1948). Prvikoji je ponudio drukčiju ocjenu značenja pisama bio je Živko Jeličić u svojim tekstovima nastalim 1950-ih. Iako njegova teza o Držiću-urotniku kao predstavniku obespravljenih nižih društv. slojeva nije šire prihvaćena, držićologija je od njega naslijedila jednu ključnu metodološku premisu: ideju o pismima kao temeljnom dokumentu za razumijevanje Držića, o »dubokoj« i »organskoj« vezi između pisama, Držićeva života i opusa. Uz iznimku I. Batistića, koji je pokušao ponovno afirmirati stariju poziciju, aludirajući na moguće ludilo i inzistirajući na »proturječnosti« između Držića dramatičara i Držića političara, većina utjecajnih držićologa u proteklih nekoliko desetljeća – od Miroslava Pantića i Lea Košute, preko F. Čale do Slobodana P. Novaka – inzistirala je na povezanosti njegova kulturnog i polit. angažmana. Ukratko, unatoč skromnim počecima, pisma su od kuriozuma postala gotovo manifestom. Ne samo što su »rehabilitirana« i što je ustanovljena veza između njih i dramskog opusa nego su čak dobila privilegiran epistemološki status, postavši dokumentom-ključem za tumačenje cijeloga Držićeva opusa. Po tom tumačenju, pisma su dokument u kojem je konačno pala maska i javio se istinski Držić: u njima se nalaze eksplicirana ona polit. stajališta koja su tek implicirana, dapače šifrirana u njegovu dramskom djelu. Razumljena na taj način, postala su dokument koji »izravno osvjetljuje smisao Držićevih književnih djela«, a urota nečim bez čega se njegov knjiž. opus »ne bi mogao primjereno ocijeniti« (F. Čale, Marin Držić: Djela, 1979). Takva (re)valorizacija pisama nužno je dovela do potpunog redefiniranja Držićeva lika. On je sve manje doživljavan kao renesansni zabavljač sklon dobroj hrani, čudnim zaposlenjima i dugovima, a sve više kao pisac s jakim društvenim i polit. osjećajem, koji je, nakon desetljeća akomodavanja i prikrivene kritike, u uroti prešao s riječi na djela. Iz toga je slijedio i nov način čitanja: Držićevi dramski tekstovi, osobito prolog Dugoga Nosa i nekoliko monologa, tumačeni su kao kritika dubr. aristokratske vlasti skrivena u metaforama, aluzijama, ironiji. Jednostavno rečeno, Držićeve komedije dobile su subverzivni polit. podtekst, a Držić je postao autor gotovo sudbonosno određen odnosom prema dubr. vlasti. Bez ikakve dvojbe, taj je pristup i plodan i legitiman. No problem je u tome što je postao apsolutno samorazumljivim i neupitnim, a to ne bi trebao biti. Naime, on počiva na nekoliko prešutnih – dapače, često neosviještenih – pretpostavki koje su vrlo spekulativne. Prvi je problem jednostavan: taj pristup počiva na neizrečenoj – no nimalo samorazumljivoj – pretpostavci da su pisma iskrenija od drama, da se u njima jasno otkriva ono što Držić zapravo (već dugo) misli. Tako, primjerice, M. Pantić samo formulira širokoprihvaćeno stajalište kad, nakon što je upozorio na sličnost nekih stajališta u pismima i komedijama, konstatira da je zapanjujuće koliko se od »intimnih« Držićevih misli pojavljuje u njegovoj literaturi (Četiri stoleća u potrazi za pravim likom Marina Držića, 1958). No postavlja se pitanje je li doista legitimno »intimna« stajališta jednog čovjeka iščitavati iz njegovih dopisa renesansnom tiraninu? Ima li uopće tendencioznijeg »žanra« od urotničkog pisma? Držić ne piše »autohtono svjedočanstvo« ni »osobnu ispovijest« (J. Pupačić, Pjesnik urotnik /o političkim planovima Marina Držića/, 1969), nego se silno trudi nagovoriti jednoga nezainteresiranog vladara da se upusti u rizičnu polit. akciju. Kad se ima na umu da je to prava svrha pisama, čini se mnogo logičnijim čitati ih ne kao polit. oporuku nego kao utilitaran tekst, gotovo pamflet, čiji autor poseže za čime god može kako bi bio uvjerljiv. Priđe li im se na taj način, pisma ne otkrivaju Držićeva stajališta, nego nešto mnogo prikladnije njihovoj svrsi: ono što je držao korisnim da Cosimo čuje. Naravno, to ne dovodi u pitanje činjenicu da je Držić 1566. želio Cosimovu intervenciju u Dubrovniku. Riječ je o tome predočuje li on iskreno svoje motive i svoje viđenje situacije u gradu. Drugim riječima, treba se zapitati je li pravi razlog urote – razlog zbog kojega riskira život – zaista želja za demokratizacijom i snažnijom prozapadnom orijentacijom Republike, kao što to sugeriraju pisma. Jednako tako treba se zapitati može li se iz kritike aristokratske vlasti – tendenciozne i nužno žestoke kako bi se opravdao prevrat – doista naslutiti nešto o tome kako je »intimno« shvaćao stanje u Dubrovniku? No čak i ako se pretpostavi da pisma otkrivaju istinska Držićeva uvjerenja ili barem da se ona iz njih mogu rekonstruirati, javlja se novi problem vezan uz tradicionalnu pretpostavku o pismima kao ekspliciranoj istini drama. Naime, stajališta iz pisama su iz 1566. i pitanje je koliko je opravdano pretpostaviti da je Držić na isti način razmišljao desetak ili čak petnaestak godina prije toga, kad su nastajale njegove komedije. Drugim riječima, inzistirati na organskoj vezi između pisama i drama znači pretpostaviti visok stupanj koherentnosti Držićeva djela, ustvrditi da je to djelo kao cjelina prožeto istim politički radikalnim stajalištima, unatoč činjenici da je riječ o tekstovima nastalim tijekom dugoga razdoblja, u različitim okolnostima i s različitom namjerom. Iako je načelno moguća, te koherentnosti u Držićevu opusu uopće ne mora biti. Štoviše, hipoteza o kontinuitetu polit. stajališta u Držićevim tekstovima tim je spekulativnija jer se taj kontinuitet uspostavlja »retroaktivno«, tj. iščitava se unatrag: iz pisama nastalih poslije, tumače se drame nastale prije njih. Da bi se u pitanje dovela veza između Držića pjesnika i Držića urotnika uopće nisu potrebne teze o ludilu ili demenciji, treba samo podsjetiti da je između njih prošlo podosta godina. Uz to što počiva na spekulativnoj pretpostavci da su urotnička stajališta formulirana petnaestak godina prije urote, dominantno čitanje Držića mora nužno pretpostaviti još nešto, jednako neizvjesno: da je Držić svoja polit. stajališta zbog nekog razloga skrivao u knjiž. djela. Naime, čak i ako je komediograf doista mislio isto što i potonji urotnik, to uopće ne mora značiti da je imao potrebu kritiku vlasti prikriveno izlagati pred vlasteoskom publikom na pirovima ili tijekom poklada. A pretpostavi li se da jest, potrebno je odgovoriti na niz pitanja koja se obično ne dotiču u literaturi. Primjerice, s kojim razlogom je to činio? Komu su točno bile upućene skrivene poruke? Kako to da u tim tekstovima prepoznajemo subverzivnost koju suvremenici, nedvojbeno upućeniji u njihov kontekst, nisu mogli vidjeti? Pretpostavka o dubokoj povezanosti, međusobnom objašnjavanju pisama i komedija može se od svih spomenutih sumnji spasiti pod jednim uvjetom: dokaže li se jasno da su radikalna stajališta iz pisama – negativna slika vlasteoskoga poretka, ako već ne i ideja o potrebi njegova nasilnog rušenja – doista implicitno prisutna u dramama. To vodi do novog problema: kontinuitet »urotničke misli« do danas nije zaista jasno i nedvojbeno pokazan. Nema sumnje da u pismima i dramama postoje slična stajališta, no problem je u tome što upravo ta stajališta, čija se prisutnost može jasno dokazati u Držićevu djelu, nisu pretjerano radikalna, a još manje izravno anticipiraju urotu. Inzistirajući na »idejnom« kontinuitetu između pisama i komedija, F. Čale piše: »Među idejnim nitima koje pisma integriraju u cjelinu Držićeva stvaranja i dovode u uzročnu vezu s njim jest opća vizija svijeta na temelju humanističkih i renesansnih shvaćanja o fortuni, o individualnoj sposobnosti, o kategoriji korisnog i o drugim srodnim konceptima koji su Držiću bili putokazom i u životu i u književnosti«. Nema nikakve dvojbe da se ta stajališta vide i u pismima i u komedijama. No problem je što u njima nema ništa politički delikatno. Jednostavno rečeno: skup uvjerenja koje Čale naziva i »idejnim pokretačima« urotničke akcije, s Držićem su dijelili vjerojatno svi obrazovani Dubrovčani renesansne epohe, a nisu završili kao urotnici. Osim općenita renesansnoga svjetonazora, na koji upozorava Čale, druga je tekstualna poveznica između pisama i drama već spomenuta sličnost opisa vlastele u pismima s portretom ljudi nahvao u prologu Dugoga Nosa i s moralno-antropološkim razmatranjima o »oholasti«, »ludosti«, »barbariji« u monolozima likova poput Pometa ili Dživa. No ni ta sličnost ne dokazuje ništa, jer je logično da 1566, s namjerom da ocrni vlastelu, Držić poseže za svojim riječima, za sebi uobičajenim pejorativnim vokabularom. To uopće ne mora značiti da je već u komedijama, koristeći se tim vokabularom, mislio na vlastelu. Dapače, detaljno iščitavanje njegovih komedija jasno govori protiv toga, jer demantira svaki pokušaj da se ljudima nahvao prida staleški karakter, tj. da ih se identificira s vlastelom. Primjerice, možda moralno najispravniji lik u cijelom Držićevu opusu, najočitiji čovjek nazbilj, jest upravo jedan vlastelin – Dživo iz Skupa. S druge strane, Arkulin, nedvojbeno čovjek nahvao, komična nakaza čija je superbija abašana na kraju komada, dolazi upravo iz onoga »bogatog puka« kojemu Držić 1566. želi otvoriti vrata dubr. vijeća. Stoga je jasno da skup jezično virtuoznih pejorativnih fraza koje se periodički ponavljaju u komedijama nije nešto rezervirano (isključivo) za vladare grada, nego nešto poprilično demokratski raspoređeno po svim društv. slojevima. Sličnost toga vokabulara s opisom vlastele u pismima samo je formalna jezična sličnost i stoga nešto što ne dokazuje da je komedije pisao »urotnik«, nego nešto mnogo banalnije – pisma i komedije pisao je isti čovjek. Naravno, sve to ne znači da Držić u komedijama nije kritičan prema dubr. društvu svojega doba. On s humorom moralizira o nizu pojava, poput beskrupuloznog stjecanja, mladenačke ignorancije, ženske potrebe za kićenjem. Ne samo što podjednako ismijava sve društv. slojeve nego su ti prigovori daleko od kritike vlastele iz pisama, od gorkih predbacivanja o servilnosti prema Turcima, nepravednom sudstvu, namjernom uništavanju pomorstva itd. Niz međusobno povezanih pretpostavki na kojima počiva suvremeno čitanje Držića jest sljedeći: prvo, da su pisma u osnovi »iskren« tekst iz kojega se mogu rekonstruirati Držićeva intimna uvjerenja; drugo, da su ta politički radikalna uvjerenja bila prisutna već petnaestak godina prije urote, kad je Držić pisao komedije; treće, da je Držić ta uvjerenja iz nekog razloga upisivao u svoju književnost. Svaka od tih pretpostavki je moguća, ali ne nužno i najizglednija; a sve tri moraju biti istinite da bi dominantno čitanje Držića imalo smisla. S druge strane, takvo se čitanje pokušava opravdati upozoravanjima na dva idejno-jezična kontinuiteta između pisama i drama: prvo, sličnost općih antropološko-političkih iskaza o fortuni, vrlini, akomodavanju, korisnosti itd.; drugo, sličnost pejorativnog vokabulara, načina na koje se karakterizira moralna izopačenost. No iako su oba tekstualna kontinuiteta neupitna, ona upućuju samo na činjenicu da komedije i pisma dijele istog autora, ali ne potvrđuju da su komedije već prožete antivlasteoskim stajalištima pisama. Interpretacije po kojima Držić riskira život zbog novca ili da bi privukao pozornost potpuno su neuvjerljive s obzirom na strah kojim su prožeta pisma; njegov je motiv morao biti mnogo jači od pukog profiterstva. To što su veze između komedija i pisama problematičnije no što se obično misli, ne znači da je urota rezultat demencije ili čak ludila. Nema dvojbe da je Držić u pismima prilično konfuzan, možda i krajnje neinformiran (primjerice, ne zna za smrt pape Pija IV.), a njegova argumentacija često repetitivna i nejasna. Jedno legitimno objašnjenje za sve to doista jest poznata Tadićeva pretpostavka o demenciji, koja je odbačena, ne toliko zbog uvjerljivih protuargumenata koliko u ime prešutnoga konsenzusa da se tako ne može govoriti o nac. veličini. Ipak, osim propitivanja njegova mentalnog zdravlja, za očite Držićeve nespretnosti postoji još jedno, manje drastično objašnjenje. Kovanje urote je stresan posao, osobito za polit. amatere. Stoga je Držićevo »petljanje« možda samo simptom ozbiljne i rastuće anksioznosti. Sve u svemu, čini se da nema konačnog odgovora na pitanje »što je Držiću urota«. Od dviju uobičajenih strategija odgovaranja na to pitanje svaka je na svoj način upitna. Prva, proglašavajući urotu kulminacijom dugogodišnjeg razvoja i razotkrivanjem najintimnijih uvjerenja, inzistira na dvojbenim kontinuitetima, pritom riskirajući ozbiljne anakronizme. Druga, proglašavajući urotu marginalnim događajem, problem prikriva općenitostima o »avanturizmu« ili ludilom objašnjava ono što se može jednostavnije objasniti strahom. Zbog nedostatka dokumenata nemoguće je međutim odrediti značenje urote unutar cjeline Držićeva života.