TRIPČE DE UTOLČE

TRIPČE DE UTOLČE, prozna komedija u pet činova (? + 4 + 9 + 7 + 6 prizora), sačuvana u Rešetarovu rukopisu, pisanom vjerojatno sred. XVI. st. (redoslijedno druga, iza Grižule) na listovima 9r–14r.

Nedostaje joj prolog, cio prvi čin, prvi, drugi i početak trećega prizora drugoga čina, a započinje okrnjenom Anisulinom replikom »…kugodi varku učinit«. Već ju je Đuro Matijašević našao nepotpunu, jer kaže »niti je nadpisa ni početka«, a iz nje je ispisao neke dijelove (Komadi proze i stihova uzeti iz komedija Marina Držića – Stracci di prose e di versi, tolti dalle Comedie di Marino Darʃcich), datiravši ih »Adi 18. Giuno 1702« (l. 14v–15v). U rukopisu nema naslova; Pavle Popović joj je nadjenuo ime Mande (Naknadno o »Mandi« Marina Držića, 1905), premda se danas uobičajio naziv Tripče de Utolče. Ne zna se kad je nastala ni u kojoj je prigodi prikazana, pa se smješta između 1551. i 1555. Milan Rešetar oprezno nagađa da je napisana za pir, što sudi na temelju završne Tripčetove replike u kojoj gledatelje poziva u gardzariju (grebenarnicu) na večeru, no isto tako kaže da bi to »mogla biti i zabava od toga društva za svoje goste« (Djela Marina Držića, 1930). Vinko Foretić vjeruje da je drama prikazana pred vlasteoskom publikom o pokladama (O Marinu Držiću, 1965), a Nikola Batušić misli da je riječ o »kućnoj predstavi« (Povijest hrvatskoga kazališta, 1978). Premda se u komediji na dva mjesta spominje plemićka kaz. družina Gardzarija, ne može se sa sigurnošću reći da ju je ona izvela, premda neki knjiž. povjesničari tvrde upravo to, navodeći kao potvrdu završne Tripčetove riječi kojima gledatelje »invitava u Gardzariju na večeru« (M. Pantić, Fragmenti o Marinu Držiću /II/, 1982–83). O izgubljenom dijelu Rešetar je nagađao sljedeće: »sigurno se je prvi javļao na pozornici Tripče, jer on, opraštajući se pri kraju komedije s publikom, izrijekom kaže: ’… ja sam počeo i ja dosvršujem’; on je imao i nekakav ļekarski ’consilium’ s Jeđupkom koja ga je imala izliječiti, pa zato ona poslije kaže: ’… dobila sam sve što je od potrjebe, kako mi si rekal’ – možda je taj dogovor među Tripčetom i Jeđupkom bio prvi prizor u komediji. Vidi se osim toga da je u izgubļenome dijelu morao biti i prizor gdje se je Tripče opio a Mande, ńegova žena, ugrabila tu priliku da se pozabavi s jednim dubrovačkim vlastelinom«. Početak komedije nadopisao je Frano Čale za izvedbu 1955. u zagrebačkom Studentskom eksperimentalnom kazalištu (redatelj Bogdan Jerković). Prva novovjeka izvedbabila je u Narodnom kazalištu u Zadru 1. XI. 1951. u režiji Šime Dunatova.

Dramska fabula smještena je u Kotor, a zaplet je organiziran oko Tripčetove supruge Mande – podrijetlom Korčulanke – za koju su zainteresirani »meštar od skule« Pedant Krisa, stari Lone de Zauligo i Turčin Mahmut.

Drugi čin. Mande vara muža s mladim dubr. vlastelinom (»i Mande t’ ima njeke namoroze od štopela s plutom i od duple barete«, III, 6), svjesna da joj vrijeme uz starijega, pijanoga i kilavoga Tripčeta uzalud prolazi: »Luda sam i dosle bila, er nisam uzela dobro kad sam mogla« (III, 2). U trenutku kad se Mande vraća iz izvanbračne pustolovine, Tripče je zaključan u kući, svjestan da ga je supruga učinila »čovjekom jeljenkom s rogami«, odn. – kako se to više puta u komediji ponavlja – bekom (becco futuo), što je pogrdan izraz za prevarene muževe. Odlazeći, Mande se preodjenula u mušku odjeću, a ponijela je i Tripčetovu odjeću tako da ne može izići. Takvoga ga zatječu Pedant Krisa i sluga Nadihna, rugajući mu se.

Treći čin. U zaključanoj kući Tripčeta nalazi Jeđupka, koja mu obećava da će ga korijenjem izliječiti od kile. U međuvremenu se vraća Mande, ali ne može ući jer se Tripče iznutra zatvorio i ne pušta ju. Dok ona s njim izmjenjuje uvrede, Anisula s Lonom dogovara tobožnji posjet Mandi (gdje će ga, zapravo, dočekati Kata, Mandina godišnica), a nakon toga Anisula susreće Džovu, suprugu Krisinu, kojoj potvrdi sumnju da joj muž luduje za Mandom te joj obeća da će riješiti njezinu situaciju. Istodobno se Jeđupka vraća Tripčetu, on kroz prozor izlazi, što će Mande poslije iskoristiti i ući u kuću. Prije ulaska porazgovara s Kerpom, koji traži Tripčeta, na što mu Mande uzvraća da je izišao van, obukavši njezinu odjeću. Kata kod Anisuline prijateljice (Djevojka) prima Lonu, optuži ga za silovanje (»Silu mi ȕčinî!«, »Hoće mi forcu učinit!«), pa ga Kotoranin i njegov prijatelj Grube uhvate i odvedu u tamnicu. U prizoru se pojavljuje i Grk, koji iskrivljenim talijanskim hvali Katinu ljepotu, a poslije se zgraža nad Loninim pokušajem silovanja. Nakon što Lonu odvedu, Kata zdvaja što je učinila, a kad naiđe Kerpe, povjeri mu da joj je starac htio »forcu učinit«, našto on – začuđen – veli: »Forcu? On?! Pas traditur! (…) Jeda ga objese kako psa!« (III, 9).

Četvrti čin. Krisa susreće Turčina, koji zaljubljeno govori o »vili lipoj«. Bojeći se da bi mu mogao omesti susret s Mandom, između njih izbije svađa. Istodobno, Anisula je smjestila Džovu kod svoje Djevojke i namjerava otići po Krisu. Mande je u međuvremenu ušla u kuću, a kad se Tripče vrati, ne može ući, pa izmjenjuju uvrede i on odlazi. Anisula pak dovodi Krisu, savjetujući mu isto ono što je savjetovala i Loni de Zauligu – neka ne otvara prozore i ne pušta svjetlost u sobu kad dođe u kuću gdje ga čeka Mande. Tripče je shvatio da će se Mande naći s Krisom pa odluči pozvati njezinu Svojtu kako bi ju prokazao kao bludnicu. Pritom gradom hodaju neki Dubrovčani kojima Kotoranin pokazuje grad, izmjenjuju ironične primjedbe, a onda se pojavljuje kotorski knez, kojemu Kotoranin preporučuje Katu, koju je Lone htio silovati, našto knez kaže da će ga dati objesiti. Prizor promatraju Mande i Kerpe, ona ga pita tko su ti stranci, a on joj odgovara da je riječ o Gardzariji. Nato Mande kaže da je čula za tu vlasteosku družinu, kao i to da će »ovizijeh poklada« učiniti »jednu lijepu večeru i da se će po večeri izmrčiti«, dapače, izmrčit će i žene (vladike), a onda će svi skupa plesati.

Peti čin. Dolazi Mandina Svojta, koju je pozvao Tripče kako bi nazočila razotkrivanju bluda Mande i Krise, no zateknu Krisu i njegovu ženu Džovu; Krisa je u šoku jer je očekivao Mandu, Džove ispsuje muža, predbacujući mu da se htio naći s Mandom, a kad je s njom, onda se izmotava isprikama, poput »Stomak me boli« (3). Pedant prizna krivnju, preklinje Kupidona, koji bi se i sv. Antunu narugao pa odluči da se više neće upuštati u takve avanture. Uto dolazi Turčin pred Mandinu kuću, izjavljuje ljubav, a Mandina Svojta pokuša spriječiti ulazak. Tada se otkrije da je Turčin zapravo Mandin izgubljeni brat: otac mu je Draško Grubišić, Korčulanin, on se zove Frančesko, a oteli su ga tur. gusari, kad je kao dijete išao u Apuliju. Kerpe pak susreće Katu – koja traži Tripčeta da mu priopći da je Turčin Mandin brat – i slaže joj da ju knez hoće kazniti jer je saznao da je optužila Lonu za pokušaj silovanja te da će ju kazniti dajući joj još starijega muža (i Loni bi mogao biti otac), koji će je svaki dan tući, a i ružan je. Dolazi Lone, koji otkriva da mu je Kata kći. Dolazi i Tripče, koji priznaje da je mahnit, a da je Mande svetica, jer se sve pokazalo obratnim od onoga što se njemu činilo. Jer, ženu mu je poštena, pronašao se njezin brat, a i Katin otac, što su razlozi za slavlje. Tripče tada gledatelje poziva »u Gardzariju na večeru«.

Smijeh komedije Tripče de Utolče proistječe ponajprije iz situacija zamjene osobâ, motiviranih zapriječenom ljubavi različitih likova prema Mandi, a glavna je spletkarica Anisula, svodnica koja izvede burlu s potencijalnim ljubavnicima. Tri su scenska prostora u kojima se zbivaju događaji: Tripčetova i Mandina kuća u kojoj ona ostavlja zaključanoga muža, iz koje on izlazi, a u nju ulazi Man-de, koja potom muža ne pušta unutra. Tu je zatim kuća u kojoj Anisula dogovara Katin susret s Lonom de Zauligom. Premda se to nigdje ne kaže, moglo bi se pomisliti da se upravo na tu kuću odnosi Kotoraninov odgovor na pitanje Dubrovčana »Da u onjezijeh ulicah onamo tko stoji?«: »Da oprostite, one dobre persone koje svakom daju, kako to i u vas na Pelilijeh« (IV, 6). Uostalom, da je riječ o bludilištu svjedoči i činjenica da Anisula Loni dogovara susrete u njoj, a dočekuje ih Djevojka, Anisulina bezimena pomoćnica, dobro upućena u njezine poslove. Tu će kuću Grk – zgrožen tobožnjim Loninim silovanjem Kate – nazvati bordel: »Barba bianca andar burdel – vergogna!« (»Bijela brada ići javna kuća – sramota!«, III, 9). Konačno, Anisulin rječnik odaje da je riječ o ženi koja se bavi svodničkim poslom i za to ima prostor: »I ti je ne zovi imenom, neg učini tvoj posao muče«; »Pođoh; starče, čin’ da valjaš!« (III, 5). Treći je prostor trg na kojem se susreću, primjerice, Turčin s Krisom i Nadihnom, po njemu Kotoranin vodi dubr. vlasteline. Premda se nagađalo da je djelo pisano za pir, riječ je samo o pretpostavci. Naime, teško je zamisliti da je za pir bila prikladna komedija u čijem je središtu prevareni muž, u kojem žena zadovoljstvo traži izvan braka, u kojoj važnu ulogu ima svodnica, u kojoj se psuje, pri čemu se šest puta spominje uvreda becco futuo (jebeni jarče), u kojoj se o ženi govori kao o kučki, ribaodi, zloj ženi, kurbi (puttana), dapače, u kojoj se među svim psovkama u Držićevu opusu pojavljuje i ona najprostačkija – »Jebâ t’ pas mater!« (Nadihna, II, 4). Komedija se često spominje kad je riječ o glumačkim družinama koje su prikazivale Držićeva djela (Pomet-družina, Njarnjasi, Družina od Bidzara), među kojima je i Gardzarija, o kojoj je spomen ostao sačuvan i u jednoj replici iz Džuha Krpete, gdje se kaže da je tu družinu vodio Rado (Rafo) Marinov Gučetić. U Tripčetu de Utolčetu Gardzariju najprije spominje Kotoranin, prepoznajući njezine članove u skupini Dubrovčana koje vodi po Kotoru: »Ja vas poznavam: vi ste Gardzarija; velike ti smijehe i vi njegda činjahote o pokladijeh« (IV, 6), a zatim i Kerpe i Mande: »Mande: Dobro. Za to veće t’ neću govorit; ma, dragi Kerpe, kaži mi tko su oni furistijeri. // Kerpe: Dubrovački su vlasteli što to se zovu Gardzarija. // Mande: Ovo su Gardzarija? Čula sam da ovizijeh poklada ti vlasteli čine jednu lijepu večeru i da se će po večeri izmrčiti; i vele da će i žene izmrčit, ter se će izmrčeni svi pak u kolo uhititi. Je li, Bože, istina? // Kerpe: Brzo ti vi žene uzaznate sekrete muške! Meni su u sekreto rekli, a ja viđu svaki vrag zna. Manda, kad znaš, što me pitaš? Addio, ho mille faccende. // Mande: Uh, bogme t’ je istina, kad Kerpe veli. Kako ve će moć one vladike trpjet da ih mrčenijeh gledaju? Uh, grube ti će bit!« (IV, 7). Na temelju tih replika zaključivalo se da je i komediju Tripče de Utolče izvela ta družina, prema je to nemoguće dokazati. Što pak znači Kotoraninova primjedba o »Cvijeti i Vukoti«, različito se tumačilo. Milan Rešetar pomišlja da su Cvijeta i Vukota likovi iz Pometa ili iz Džuha Krpete ili iz neke izgubljene Držićeve komedije, koju je prikazala družina Gardzarija. Miljenko Foretić također govori o komediji (Marin Držić i kazališni život renesansnog Dubrovnika, 1969), a Cvijeta je čak mogla biti članica Gardzarije, budući da – iako to do danas nije potvrđeno – ne odbacuje mogućnost da su i žene nastupale u dubr. teatru. Još je, naime, Rešetar upozorio da »dobro je upamtiti da su se i vladike u Dubrovniku XVI. vijeka ’mrčile’, t. j. maskirale, i izmrčene ’u kolohitale’«. Što pak točno znači izmrčiti, nije jasno. U drugom prologu Dunda Maroja Držić rabi izraz »obraza od mrčarije«, označujući njime one kojima se komedija neće svidjeti; u Noveli od Stanca vile »Stanca omrče i svežu mu ruke i bradu mu ostrigu«; u Grižuli Pravda naređuje: »Sud je moj, da Plakira bijele vile omrče, neka ostane grub, da se u nj veće nitko ne vara; i kako je zla srca, da je i crna obraza, i da ga u svoj dvor stave u tamnicu, i da zatvoren za sada tako stoji« (IV, 6). Očito je riječ o višeznačnom glagolu, koji možda može označivati maskiranje, ali i unakazivanje lica bojom da bi se nekoga posramilo, kao što može u metaforičkom smislu označivati nemoralnu osobu. Stoga je Čale mrčenje i doveo u vezu s prostitucijom, s penganjem lica, onako kako to čine tobožnje vile u Noveli (Pavica je »batesa nad svime, koja penga lice«, 3, s. 125–126). Zbog gubitka konteksta nemoguće je točno reći na što je mislila Mande kad se zabrinula nad izmrčenim vladikama, no budući da će se takve u kolo uhvatiti, očito se ne aludira na sumnjivu prirodu njihova morala, nego zacijelo na neko danas nerazumljivo ukrašavanje povezano s karnevalskom atmosferom. Čale likove Cvijete i Vukote povezuje s nekom izgubljenom »pastirskom dramom ili komedijom« (Marin Držić: Djela, 1979). Slavica Stojan je u sudskim zapisnicima iz 1552. pronašla dva Vukote te nagađa da bi jedan od njih možda mogao biti »živi model iz jedne od izgubljenih Držićevih komedija« (Slast tartare: Marin Držić u svakodnevici renesansnog Dubrovnika, 2007).

Predloškom drame prvi se pozabavio P. Popović: analizom zajedničkih motiva u Molièreovim komedijama George Dandin i La Jalouise du Barbouillè (nevjerna žena koja uvjeri muža da je nedužna, rodbina kao svjedok ženine nevjere, žena koja nasamari muža) i Tripčetu de Utolčetu došao je do zaključka da su piscima kao predložak poslužile četiri novele iz Decamerona Giovannija Boccaccia (VII, 4; VII, 8; III, 6; III, 9; Marin Držić i Molier, 1904). Zatim je to stajalište ispravio, napominjući u novoj verziji rada da »Držić taj motiv možda nije uzeo neposredno iz Bokača, nego preko jedne talijanske komedije« (Naknadno o »Mandi« Marina Držića) te je izvor našao u komedijama La Rhodiana (1553) Andree Calma i El Pedante (?1529) Francesca Bella. No kako Popović nije čitao La Rhodianu, nego je podatke o njezinu sadržaju crpio iz knjige Wilhelma Creizenacha Povijest novije drame (Geschichte des neueren Dramas, II, 1901), njegovu je tezu zanijekao Tomo Matić, pokazujući na temelju motiva kamena i noža da »u Calma nema dakle Molièrove i Držićeve varijante noža« te da je »zajedničko vrelo Molièrovu George Dandinu i Držićevoj petoj komediji u scenarijima talijanske improvizovane komedije, kamo su ti motivi lako mogli dospjeti iz Boccacia ili iz kojega drugoga izvora« (Molièrove komedije u Dubrovniku, Rad JAZU, 1906, 166). Nakon Popovićevih, nešto manje Matićevih istraživanja utjecaja na Tripčeta de Utolčeta, pitanje je pretresano u tal. historiografiji, osobito u radovima Artura Cronije, koji je siguran da je Držić imitirao La Rhodianu (Za ispravno tumačenje Marina Držića – Per una retta interpretazione di Marino Darsa, 1953). Komparativni aspekt komedije detaljno je istražio Franjo Švelec, usporedivši ju s potencijalnim izvorima. Ponajprije, baštinio je Držić iz Decamerona (šesta novela trećega dana i četvrta sedmoga dana); riječ je o motivu muža kojega žena prevari, a poslije ga uvjeri da je nedužna. Isti su motiv od Boccaccia preuzeli Calmo u komedijama La Rhodiana i Il Travaglia, Giovan Maria Cecchi u komediji Ušati jejić (L’Assiuolo) te Pietro Aretino u Dvorskim poslima (La Cortigiana). Od Boccaccia je – prema Švelcu – Držić »preuzeo samo osnovni motiv, i to sirovu pripovjednu građu«, najvjerojatnije je poznavao La Rhodianu, motiv izgubljene kćeri koja pronađe oca povezuje Tripče de Utolče i komediju Svodnik (Il Ruffiano) Lodovica Dolcea, motiv podmetanja druge osobe (supruge Džove Krisi) ima varijantu u komediji L’Assiuolo, no izvedbe spomenutih motiva odvajaju Držića od njegovih možebitnih izvora (Komički teatar Marina Držića, 1968). Nadmudrivanje Krise i Nadihne u četvrtom prizoru drugoga čina, u kojem Nadihna zapravo ismijava gospodara, iskrivljeno izgovarajući neke lat. riječi, poput jeke ponavljajući Krisine riječi, ironizirajući njegovo nastojanje da ga učeći pretvori u čovjeka (»Ex animale faciam te, učinit te ću čovjekom«, II, 4), Čalu je vodilo zaključku da je Držić čitao ili možda gledao komediju La Calandria (1521) Bernarda Dovizija da Bibbiene, jer na sličan način eliptične, podrugljive replike s Calandrom izmjenjuje sluga Fessenio (Marin Držić: Djela). No neovisno o motivskim sličnostima s Boccacciom ili nekim tal. komedijama, Tripče de Utolče je samosvojno djelo, ponešto neobično u Držićevu opusu. To je komedija u kojoj se pojavljuje niz likova bez osobite funkcije u fabuli (Jeđupka, Kovač, Kotoranin, Dubrovčani, Podestà kotorski, Grk, Kerpe), koji zapravo samo prolaze scenom, a Držić kao da ih je uveo zato da bi ocrtao šarenilo grad. sredine i dočarao način kako često i posve nepoznate osobe postaju dijelom čovjekova života, mimo njegovih želja i htijenja. Tripče de Utolče je ponajprije komedija ženskoga trijumfa. I dok je u Dundu Maroju stožerna figura Pomet, u Tripčetu je to – kao pokretač i središnja inteligencija – Anisula, iskusna svodnica, koja će spletkama namagarčiti Krisu i Lonu de Zauliga. Budući da se u sačuvanom tekstu nigdje ne kaže da ona za to traži financijsku naknadu, čini to samo radi demonstracije ženske moći u muškom svijetu. Indikativne su u tom kontekstu njezine riječi: »Ma neka vam spovijem, o žene, mi ćemo se danaska malo ljudmi porugat i mi ćemo danaska š njimi vas razlog imati, er ih ćemo riječmi zabit. A oni će, nebozi, stât kako i oni komu se govori: ’Lezi, lezi!’, i trijeba je leć; i ako što budu vidjeli, toliko će zabit: parat im će da su snjeli. I nu gledajte što ćemo od meštra od skule učinit« (IV, 2). Anisula se obraća upravo ženama, što je naznaka da je djelo prikazano, da su u publici sjedile i žene, a možda nije nevjerojatna Čalina pretpostavka da je upravo Anisula izgovorila izgubljeni prolog. Nazivana različito, Mande i Tripče de Utolče, drama bi se isto tako mogla nazvati i »Komedija od Anisule«, budući da upravo ona – ismijavajući nadriučenoga Krisu i ostarjeloga Lonu – s jedne strane pomaže očuvanju Mandina tobože neokaljana moralnoga lika, a s druge strane prokazuje mušku iracionalnu prirodu kad su žene u pitanju, kojima ipak nisu dorasli. Tripče de Utolče je komedija seksualne žudnje, svi problemi likova proistječu iz činjenice da bi htjeli imati onoga kojega ne mogu, a posljedica toga su frustracije i slabosti. Tripče bi htio Mandu, ali je kilav, pa od Jeđupke traži lijeka svojoj nemoći; Mande želi nekog mlađega, pa se upusti u avanturu s mladim Dubrovčaninom; Kata bi također mladića (»Ćaćka stara, a ljubovnika mlada«, III, 4); Džove bi muža koji bi ispunjavao njezine bračne želje, dok bi Krisa ono što bi trebao dati supruzi rado dijelio s Mandom; Lone de Zauligo je starac, uvjeren da još uvijek može činiti »force od Erkula«, pa žudi za Mandom. U tom spletu potrage za užitkom nitko užitak ne pronalazi, svi ostaju uskraćeni, a najlošije prolaze muški likovi. Doista, svaki je na svoj način čudak: Tripče je pijanica i kilavac, Lone uvjeren da je još uvijek seksualno aktivan, dok je Krisa »doma lačan« (tj. seksualno nezadovoljen) pa uzbuđenja traži izvan bračne ložnice, što će mu supruga Džove predbaciti riječima: »Izvan kuće mi se valent mladić čini, a kad je doma: ‘Stomak me boli’« (V, 3), nedvosmisleno kazujući da ona, kao žena, ne konzumira ono što joj je potrebno, otvoreno pritom iskazujući intimne želje. Uopće, žene su u komediji prikazane kao mudre, premda ne nužno i moralne: Kata je spremna na lažnu optužbu za silovanje ne bi li ishodila prćiju, bez obzira na to što bi zbog toga netko mogao odležati u tamnici (»Voljela bih ja prćiju neg njega stara, ter bih mlada vazela«, II, 3), Mande pokušava sakriti preljub, što joj i uspijeva pa je na kraju upravo oni koji su htjeli s njome počiniti seksualni delikt slave kao sveticu; Kata na kraju – premda ne svojom zaslugom – dobije i oca, za što će Kerpe reći: »Kučki jednoj nehote se je srjeća rodila!« (V, 5). Anisula pak kao da sve čini zato da bi pokazala da u maskulinom svijetu žena ima kakvu-takvu moć, da njime vlada iz prikrajka, manipulirajući najosjetljivijim područjem muškarčeva života – njegovim spolnim potrebama. U tom kontekstu Anisula funkcionira kao pedagoški korektiv: Katu naziva kučkom, Krisa je za nju mahničtina, a Loni se osvetila, možda zbog nečega što se dogodilo u izgubljenim dijelovima komedije, a možda i zato što ju je nazvao »moja draga babko i majko« (III, 5). Jer, poslije ona kaže: »Lone bi stavljen u tamnicu. Starež – tot se mnom rugat! Pođe iskat mladice, – tako mu i intravenja što mu intravenja« (IV, 2). Uopće, Anisuline su replike prožete temom stari muškarci – mlade žene: ona zastupa mišljenje da je riječ o neprirodnom poretku, otprilike isto onako kako to čini Dživo u Skupu. Anisula govori: »Ko ognju, starci, neka je mladim o ljubavi radit! Vaša je ljubav kako oganj od slame, ki se u čas užeže, a u hip se ugasi« (III, 6); »Starci, starica se držite, a mladice neka s mlaci stoje; mladice se rugaju starci, a od mladijeh se boje« (IV, 2). O istom razmišlja i Kata, premda njezine riječi konotiraju kalkuliranje: »Bogme t’ ja ne mogoh čekat toliko prćije ka mi ima doć. Čekah i čekah, i omrazi mi se. Teško svakoj mladici koja stara čeka; da je ki mladić, kako bi k meni dotrčal! Rečeno je: ’Ćaćka stara, a ljubovnika mlada’; ma, ako je i star, istom da mu prćiju izmem iz ruka. Po’ ću vidjet što čini moja gospođa Mande; mnim bogme da bolje stoji neg sam ja stala: ja sama, a ona s mladićem kako garofao; ja studena, a ona uz dobar kožuh koji je grije, da jo’ nije zima. I opet ću se sada vratiti, ako ona starež dođe, da mu izdrlim prćiju« (III, 4). U Tripčetu su zapravo svi kažnjeni, ali poraz pretvaraju u pobjedu. Jedino Tripče ne skriva bijedno stanje, da je zločes, da je mahnit, da je izgubio, a ostali da su »pravdu dobili«. Iz njegovih riječi izbija gorka spoznaja da će uvijek biti u pravu licemjeri, spremni ponašati se kao da se ništa nije dogodilo, zanijekati vlastite propuste iako su očiti i drugoga uvjeriti da nije imao pravo. Završne Tripčetove riječi svjedoče o rezigniranom odustajanju, pristajanju na filozofiju provincije u kojoj je masa jača od pojedinca: »Mande, ja sam kriv, oprosti: pitam ti proštenje; kad svak hoće da sam kriv, ja sam kriv« (V, 6). Takva komedija sigurno nije prikazana na piru, nego u drukčijoj prigodi. Da ona nema pirni kontekst zacijelo svjedoči i njezin farsični sloj: ismijavaju se tjelesni ili kakvi drugi nedostaci (Tripče je krepadura, Lone je starež, Krisa je pseudoučen), likovi psuju (»Jebâ t’ pas mater!«), frekventni su izrazi kao kučka, ribaoda, zla žena, becco futuo, bjestija, česte su seksualne aluzije (primjerice, na Loninu repliku: »Zelena? Neću t’ drugo rijet, pitaj ju kad uzbude poslije, i hod’mo, ne gubimo brimena!«, Anisula odgovara: »Pođoh; starče, čin’ da valjaš!«, III, 5; Nadihna pak Krisi upućuje tipično mušku zajedljivu kletvu: »Hotimičar je, pȁs jedan, – odpao mu!«, IV, 1). U Tripčetu de Utolčetu nema mjesta za kakav alternativni, etički prihvatljiv svjetonazor, u komediji supostoje samo negativni etosi: nije dobro ni ono što utjelovljuje Tripče, ni Mande, ni Anisula. I premda se na prvi pogled čini da Držić tematizira ponajprije opreku starost – mladost, bit će da je to samo jedan od slojeva komedije; uz njega se javlja i tema razum – glupost (pri čemu razum nije nužno povezan s moralnošću), zatim tema lakomosti (Kata). U konačnici komedija – u perspektivi grada kojim prohodavaju ljudi različitoga nacionalnog i soc. podrijetla, različitih jezika i zanimanja – pripovijeda o moralu kojega nema, točnije rečeno o rastezljivom razumijevanju toga pojma, o čovjekovim intimnim žudnjama i potrebi da se pokaže boljim nego što jest, o pojedincu kojemu, nakon što providi mehanizam funkcioniranja malogradske sredine, ne preostaje drugo doli prihvatiti vlastitu glupost i tuđu genijalnost, preostaje mu jedino uzmak. Tripče de Utolče nije vesela komedija, spoznaje koje nudi daleko su od optimističkoga pogleda na svijet, u njoj više nema Pometove vitalističke filozofije koja prihvaća oba Fortunina lica, koji se akomodava, smijehom prevladava teške trenutke jer zna da će proći. Doduše, i Tripče se na koncu akomodava, no njegovo akomodavanje ne prati smijeh, to je samo izvanjsko, verbalno pristajanje na nepisani kodeks dvostrukog morala. Pomet je vedar, Tripče rezigniran. Iza burlesknih scena prevarenih i nemoćnih ljubavnika nalazi se priča o ljudskoj muci izazvanoj sudarom osobne istine i tuđe moral-ne dvoličnosti, koja na kraju pobjeđuje. Držić je tu priču zakrilio množinom likova, koji počesto – za današnjega čitatelja – posve nemotivirano ulaze na scenu. Za onodobnoga gledatelja mnogi detalji komedije mogli su izazvati smijeh, osobito piščeva kotoromanija. S gubitkom referencijalnoga konteksta nemoguće je valjano odčitati ulogu Jeđupke, Grka, Kerpe, Kotoranina ili Kovača. Aluzije na Gardzariju, na »mrčenje vladika« o pokladama, Cvijetu i Vukotu danas su interpretacijske dvojbe bez konačnoga odgovora. Miroslav Pantić odbacio je mogućnost da Mandina replika o »mrčenju vladika« potvrđuje da su u renesansnom Dubrovniku u teatru sudjelovale i žene; povezao ju je s karnevalskim maskiranjem, no svejedno je taj podatak istaknuo kao važan, s obzirom na tradicionalan položaj žene u onodobnom društvu, a iz spomenutoga navoda zaključilo bi se da su ipak imale stanovite slobode (Fragmenti o Marinu Držiću /II/). Kao i u Laurinu slučaju u Dundu Maroju, i u Tripčetu de Utolčetu Držić je inkorporirao roman o izgubljenoj djeci – Turčin je Mandin u djetinjstvu oteti brat Frančesko, dok je Kata plod Lonine korčulanske ljubavne avanture. Kao i kad je riječ o Lauri, i te su priče ispripovijedane kratko, premda imaju velik narativni potencijal. Iako je Tripče rjeđe tumačen, on ne pripada skupini Držićevih manje važnih komedija, a zacijelo je nastao nakon Dunda Maroja. Svjedoči to njegova čvrsta dramska faktura, tankoćutno izvedena jezična diferencijacija likova (Mande i Kata su Korčulanke pa govore čakavsko-ikavski, Krisa govori hrvatsko-latinsko-talijanskom mješavinom prožetom petrarkističkim frazeologijom, Grk iskrivljenom talijanštinom uz pokoji kroatizam, Podestà kotorski samo talijanski, Svojta Mandina rabi poslovice, Turčin u govor upleće turcizme, a jedna didaskalija kaže: »Ovdi sjede začinat i začinje turski«), spomen glumačke družine Gardzarije i njezinih prošlih nastupa, konačno baratanje stereotipnim predodžbama koje je Držićeva publika zacijelo voljela i čemu se nedvojbeno smijala. Predodžba Kotorana, lončara i kovača, koji – zbog lošega zraka – obolijevaju od kile (prisutna i u Arkulinu), sklonost Korčulanki slobodnijem ponašanju i preljubu, Kotor kao mjesto prostitucije (Anisula je svodnica, a grad ima ulice u kojima stanuju »da oprostite, one dobre persone koje svakomu daju, kako to i u vas na Pelilijeh«), Turci kao neuki, pritom skloni sodomiji (Nadihna priželjkuje Krisi: »A jeda ga priguziči oni Turčin! Dinar ti, – dohiti ga!«, IV, 1) – sve to upućuje da je Držić vješto baratao ukorijenjenim predodžbama o Drugome, izlazeći u susret gledateljskim očekivanjima, znajući što će izazvati smijeh. U komediji nisu izostale ni Držićeve antipetrarkističke invektive, odn. otpor ne prema petrarkizmu kao tipu lirskoga diskursa, nego mnogo puta rabljenim pjesničkim slikama. Aluzije na potrošene petrarkističke sintagme naći će se u Krisinim i Loninim replikama: Krisa će pozvati Nadihnu da pođu naći Anisulu jer više ne može izdržati bez Mande te će započeti hrvatskim jezikom, prekinuti, pa nastaviti latinski, a onda upotrijebiti poznatu metaforu: »pođ’mo nać staricu, er me lju – quia amor, – topim se kao led« (II, 4), a Nadihna će odmah ismijati oksimoronsku konstrukciju: »Hod’mo najbrže, er se bogme rȁstopī. Led i ljubav dvoje je. Hod’mo«. Reminiscencije na LXI. sonet Francesca Petrarce (Blažen nek’ dan je, i mjesec, i ljeto – Benedetto sia ’l giorno, e ’l mese, et l’ anno) naći će se u Loninu uzdahu: »A ovi benedeti i blaženi dan čekao sam kako Žudjel Mesiju« (III, 5), zatim u Krisinu: »Ovi dan mene će blažena učinit, – iste die beat me!« (IV, 1), pa opet malo dalje: »Desiderio desideravi hunc, questo benedetto, blaženi dan« (»Željom sam želio ovaj, taj blaženi, blaženi dan«, IV, 4), da bi poznati stih bio destruiran u Džovinoj inačici: »Da je proklet oni čas i oni hip koji za te dođoh!« (V, 3). Ironiziranje dvanaesteračkih ljubavnih sastavaka prisutno je u Nadihninu namjernom stvaranju konstrukcija koje ritmom i srokom pariraju onima njegova gospodara: »Pedant: Mandice, izidi na svitli prozor tvoj! // Nadihna: Da te Krisa vidi, sluga tvoj, gospar moj« (II, 4). Konačno, Turčinov je govor prožet tipičnom petrarkističkom florealnom i nebeskom metaforikom: »I neka viđu hoće li mi on braniti da moje srce ne želi onu vil od planine, da moje usti ne hvale, ne slave nje crne oči, ruse kosi, bijelo lice, rumene (uh!) prsi, koje lirom cafte. A valahe, kad šeta, mni mi se da gorka ljubav š njome tanac vodi; a kad veseli, slatki smih nje rumeni obraz obujmi, valahe, tada se svitli raj otvori, a proljetje veselo u mirisu rajskoga cvitja dojde. Vilo lipa, ukaži tvoj svitli obraz u tvojoj ljubavi, uh!« (IV, 1); »Ma ȍvo moje svitle zvizde danice. – Svitla zvizdo danico, pomiluj, rob tvoj umire!« (V, 4). U knjiž. historigrafiji Tripče de Utolče najčešće je tumačen kao varijacija boccacciovske teme ženskoga trijumfa, utjelovljenoga u komediji situacije, nòveli izazvanoj Anisulinim spletkama, kao preteča Molièreova Georgesa Dandina, razvedena scena prepuna raznolikih likova uzetih iz Držićeve stvarnosti, no komedija koja nema potencijala velikih komedija kakve su Dundo Maroje i Skup, a ni dubljih filozofema i kritičkih objekcija koje bi ju vezale uz piščevu koncepciju nazbilj – nahvao. Za Čalu je to »komedija s nešto manjim pretenzijama«, u kojoj se međutim dadu prepoznati tipične Držićeve antiteze, antipetrarkistički otpor, sočan jezik i živa stvarnost obremenjena za ono doba karakterističnim stereotipima. Za Zlatu Bojović Tripče de Utolče je komedija koja vrvi »autentičnim detaljima«, Držić je »oživljavao pred svojim gledaocima deo ondašnje njegove stvarnosti« (Komedija »Mande« Marina Držića i Kotor, 1992). Sasvim je osobito tumačenje Slobodana P. Novaka, koji je komediju pročitao u kontekstu koncepcije teatra moći, gledanja onih koji igraju i onih koji gledaju: za njega je središnji lik komedije Pedant Krisa, znak moći i moć sama, utjelovljenje autoriteta, lik kojega na trenutak uzdrma Nadihna, ali koji na kraju vraća svoj status, koji jezikom suhe administracije i službeno potvrđuje Mandinu čistoću: »Et ego dico tibi, velim ti er ne ima nitko u svem Kotoru bolje ni svetije žene od tvoje« (V, 6). Nadihnino ismijavanje gospodara Novak tumači kao subverzivni smijeh upućen vlasti, no samo privremen, dok je manifestaciju Držićeve muke vidio u Tripčetovoj maski (Planeta Držić, 1984). Ipak, koliko se god činilo da je u finalu »svatko došao na svoje« (F. Čale), nije tako: nije se to dogodilo s Tripčetom. U Tripčetu de Utolčetu nema sintagmi sličnih onima u Držićevim firentinskim pismima, valjda je zato i nešto manje interpretacijski eksploatiran. Osjetio je to i Čale pa zaključio: »Tripče de Utolče je komedija koja se po ambijentaciji, likovima, situacijama i vrsti smijeha razlikuje od dosad analiziranih djela«. Upravo je u tome njezina posebnost: ona jest tipično Držićev komad, ali je i različit, i to baš po »vrsti smijeha«: iako komedijom defiliraju smiješni starci, priučeni poete i Grci, njezina je poruka sve samo nije smiješna. To je komedija poraza pojedinca kojemu ne preostaje ništa drugo doli ustuknuti pred masom i zašutjeti. Upravo ono što je Anisula najavila, dogodilo se Tripčetu: »U ime oca i duha svetoga! Kad svak veli ’lezi!’, a ja da ležem; ja se pridavam« (V, 6). Tako koncipiran, »gorki smijeh« komediju više približava vremenu Hekube, manje Dunda Maroja.