TIRENA

TIRENA, lik u drami Tirena.

Vila koja živi u vodi, a Radat ju naziva i mutivodom (II, 4, s. 664). Prvi se put pojavljuje u drugom prizoru prvoga čina kad u arkadijskom krajoliku ugleda medvjeda te ga pokuša uloviti, a nakon što joj to ne pođe za rukom, otpočine »kon vode«, pitajući se gdje je Ljubmir. I po dramskoj funkciji i po opisu oblikovana je u skladu s konvencijama pastoralnoga žanra: predmet je žudnje muških likova, a njezina je angelizirana ljepota predstavljena petrarkističkim frazama (ljepša od sunca, zore i Danice, anđeoski lijepa, pogled joj je sunčan, ima »prisvitli obraz«, prsa su joj bjelja od snijega, lice poput ruže). No za razliku od sličnih likova, Tirena se ne uklanja pastiru, naprotiv – prihvaća njegovu ljubav. U drami joj je namijenjena središnja uloga: u nju je zaljubljen uzmnožni pastir Ljubmir, a zatim će se – Kupidovom zaslugom – zaljubljivati vlašić Miljenko, sin Stojnin, zatim stari Radat, otac Dragićev, potom i sam Dragić. Najagresivniji je Tirenin obožavatelj Satir. Tirena će međutim srce darovati Ljubmiru: »Ȍvo sam ja tvoja, / ȍvo ti darivam mû vjeru, odsada / tvoja se nazivam, već mnome ti vlada’!« (I, 4, s. 488–490). Kad naiđe na onesviještenoga Ljubmira – kojega je kamenom udario Satir – umre od žalosti, protuživši prije toga za njim u oduljem monologu, pisanom osmeračkim katrenima (abab), što je i jedino metričko odstupanje u cijeloj drami pisanoj dvostruko rimovanim dvanaestercima. Na Remetine molitve Tirenu će oživiti Iz neba glas, a ona će među zavađene zaljubljenike unijeti mir, obećavajući svakomu po jednu svoju sestru i obdarujući ih različitim darovima: pastirima daje »razum od svita i znanje«, satirima »pamet, um i ljucko spoznanje«, ostalima »svis, da znaju na sviti / kako je u nesvis gruba stvar živiti« (V, 5, s. 1649–1652). Sebe daruje Ljubmiru: »a ja od vas inoga ne pitam neg mira / i vjerenika moga, dragoga Ljubmira« (V, 5, s. 1657–1658).