TATARIN, MILOVAN

TATARIN, MILOVAN, hrvatski književni povjesničar (Osijek, 9. XII. 1965).

Studij hrvatskog ili srpskog jezika i književnosti završio 1989. na Pedagoškom fakultetu (danas Filozofski fakultet) u Osijeku, gdje se zaposlio 1990. Doktorirao 1999. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu temom Legenda o Mariji Egipćanki u staroj hrvatskoj književnosti. Predaje staru hrvatsku književnost na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Osijeku. Temeljno je područje njegova zanimanja nabožna književnost XVIII. st. u Slavoniji. Objavio je knjige Polomljeno poetičko zrcalo (1991), Od svita odmetnici (1997), Zaboravljena Oliva (1999), Povijest, istina, prašina (2002), Bludnica i svetica (2003), Kućni prijatelj (2004), Feniks: život i djelo Nikolice Bunića (2004), Potpisnik ovih redova (2005), Ljubavi nebeske, ljubavi zemaljske (2007). Priredio djela Ivana Velikanovića (2003) i Josipa Stojanovića (2005).

U knjigu Stara hrvatska drama (2003) uvrstio je Novelu od Stanca, Dunda Maroja i Skupa te ih popratio predgovorom, a 2007. priredio izdanje Marin Držić: Dundo Maroje – Novela od Stanca. U studiji Držić i Machiavelli: nacrt za jedno čitanje Držićeva makijavelizma (2007) ublažio je tezu da je Držić u doba prikazivanja Dunda Maroja već imao koncepciju urote te iznio pretpostavku da je, među ostalim, ironizirao gledišta Niccolòa Machiavellija o »novom vladaru«, a ideje o sreći i vrlini prekodirao u drugi sustav vrijednosti.