SVEKRVE

SVEKRVE. Opozicija starost – mladost jedna je od temeljnih u opusu Marina Držića.

Prikazana je kao nerazumijevanje očeva i sinova, o čemu govore Miho u Noveli od Stanca (1, s. 23–35), Pijero u Dundu Maroju (II, 2) te Dživo i dundo Niko u Skupu (IV, 8), kao želja staraca (zlostara) da se ožene mladim djevojkama, o čemu je riječ u Skupu (Zlati Kum želi se oženiti šesnaestogodišnjom Andrijanom) i Arkulinu (Arkulin i Ančica Lopuđanka), ili kao žudnja starijih muškaraca za mladim djevojkama, primjerice Lone de Zauliga za godišnicom Katom u komediji Tripče de Utolče te Grižule za Grubom i Omakalom. U Noveli od Stanca naslovni se lik hoće pomladiti zato da bi, očito tjelesno, zadovoljio dvadesetogodišnju suprugu Mionu: »Stanac: Ah, rada t’ bi bila, / gdje je ona hubava mladica a ja star. // Dživo: Bila bi ’oj zabava. // Stanac: Bogme bi ’o’ bilo u har! / er ne bi naprijeda uza me plakala / grijav peču leda, ma bi mirna stala« (3, s. 172–176); »Da ’o’ dođem mlad sada, bogme bi ’oj bilo har« (6, s. 254). Premda otvoreno ne kaže u čemu je problem, Gruba u Skupu sugerira problem spolne nemoći starih muževa: »Uh, ne bih stara muža! Ono gdje kašlju, a, brižni, ne mogu ni hodit, a neg, a neg da… // Voljela bih ja mlada gospodara neg stara« (I, 1), a zatim zaključuje: »S mladijem mladi, / s starijem stari! / Da’ mi mlada, / ne hajem glada; / ako me je mlad ubio, / ali mi je, brajo, mio« (I, 2). Slično govori i Kata: »Voljela bih ja prćiju neg njeg stara, ter bih mlada vazela« (II, 3); »Teško svakoj mladici koja stara čeka; da je ki mladić, kako bi k meni dotrčal! Rečeno je: ’Ćaćka stara, a ljubovnika mlada’« (Tripče de Utolče, III, 4). Varijaciju spomenute antiteze čini i relativno često tematiziranje odnosa starijih žena prema »sadanjim nevjestama«. Stojna u Tireni ovako o njima govori: »Biedna ti odmjena nevjesta sadanjih, / a sjetna taj scjena ku čine od starih! / Susjectvo svjedoči toj dobro, Radate; / tko ne ima oči ne vidi, moj brate! / Nevjeste t’ mi sade oćasti svê goje, / o kući ne rade, na gizde nastoje. / Njih je taj posao vas obrve tančati / i laštiti obraz, – ne presti ni tkati; / i sve se nadzirat nad bistra jedzera, / i gizde tuj smierat vazdan do večera. / U kose uvijat i biser i zlato / i ludo se smijat nastoje sve na to, / i tance voditi s pastiri od gore, / na svoj stan mrziti cić nješta što ’e gore. / Ne svrši im se pir, nastoje od prve / s sinovmi u nemir postavit svekrve; / tere sinka draga od majke svê mile, / i mirna i blaga, hudobe odile, / da kami proplače od muketuj na njih. / Život je taj, brače, nevjesta sadanjih!« (II, 6, s. 801– 820). Dobre u Skupu također kritizira mlade djevojke: »Odmjenu u kućne posle?! Nemoj mi, Dživo, spovijedat što su sadanje nevjeste! Od sadanjijeh nevjesta nije neg spat do podne; a kad se ustane, dvije djevojke nijednoj nijesu dosta da ih sapinju i oblače. A kad se obuku, jedva do objeda mrdajući oko glave njeke čičke od kosa zavijajući i pri zrcalu – uh, tuga me je govorit! – čerse, zle česti, a pak se u crkvu dođe, a mise se sve svršile. // Rade – ruke u tikvici držeći; s funjestre na funjestru svilice klubačac naviju, pomrdaju u čestjelicu zlatnu, iglenicu od srebra zatvore i otvore, a djevojke se zovu, a posli su: cvijetje se kupuje; u dumana, u Čičilija, u Justina po rusate se vodice posila. // I mi smo mlade i gizdave bile, ali smo u ognjište ulazile, a nijesmo tolika čuda činile. Nebogo, mi o Ave-Mariji ustajahomo, a moj pokojnik – pokoj mu duši!– rekao bi mi: ’Dobre, ti se ćeš ištetit, docna ležeš, a odveće s utra ustaneš, nemo’!’ A ja, dokle bi on ustao, dva vretena bih naprela, objed bih naredila, sto posala bih učinila« (III, 1). Vukosava u Grižuli, govoreći o ludosti koja je zavladala u svijetu, optužuje i starice, no njezin lament ponajprije izazivaju djevojke: »Staniša brate, i ja viđu er zaludje svijet: starice se pomamiše mlade se čineći i vjetrom se pasući; mlade se bez srama uzdvigoše po funjestrah u smijesijeh, u jezičenju, u gizdah, u magli i u vjetru, u neslušanju starijeh. Djevojke bez kraliješa, su ušima ovolicijem za čut kugodi ludos a s očima vazda otvorenim za uzrit svudije, gluhe na dobar nauk, pune misli ludijeh; gospođe od kuća bezbrižne, malo umjeteone« (III, 7). Govoreći pak kćeri Grubi o vlastitoj mladosti, istaknut će ponizan odnos žene prema muškarcu: »Nuta djevojaka sadanjijeh! U naše mlade dni, i stara sam bila, nijesam gospodara moga imenom zazvala; a u kući, koliko da nijesam ni vjerena bila, nijesam smjela vjerenika u oči pogledat i, kako od tuđega, od njega sam bježala; neg kad bi mi majka rekla: ’Sjedi’ tu!’, tako bih zacrljenivši se i sjela, od srama ne bih znala ali uz majku sjedim ali uz vjerenika« (V, 2). Ipak, kako u Držićevu opusu nijedan stalež, socijalna, rodna, etnička ili koja druga skupina nije pošteđena kritike, ponašanje svekrva ekstenzivno je ismijao u prologu Skupa, navodeći da je tobože upravo jedna svekrva kriva što na piru Saba Stjepanova Palmotića (Saba Gajčinova) i Nike Crijević nisu nastupili Njarnjasi: »Ah, ove svekrve! Da mogu ove mladice bez svekrva bit, dobro ti bi im bilo! Svekrve, svekrve! Vazda kore, vazda karaju, vazda psuju, vazda nemirne! A neboge nevjeste ne smiju se ni tužit, obikle ih su. Neg kad im prem dodiju, trče s rukami u pazuho, muče, tako im i omiču smokve i roge. Kad one većma psuju, tako one većma smokve i roge! ’A to tebi, a to tebi’ u sebi govore. U ovoj komediji jes jedna svekrva fastidioza. Njarnjasi cijeć nje, kako rekoh, nijesu ktjeli arecitat: ta svekrva zlo od mladica govori, a oni neće gvere s tizijem personami«. Reflektiranje o jednom sloju dubr. društva zacijelo je izazivalo komične efekte, ima u njima mnogo od stereotipa o neslaganju nevjesti i svekrva (što je zgusnuto u dubr. poslovici »Tko je kriv neg nevjesta«), no spomenute lamente uzimamo kao kulturološki važne podatke o Držićevu dobu.