SVEĆENIK
SVEĆENIK, kultni službenik koji prinosi žrtvu i obavlja druge obrede.
U pravom smislu postoji samo u mistično-obrednim religijama (animističke i politeističke religije, hinduizam, starohebrejska religija, katolicizam i pravoslavlje), za razliku od propovjedničkoga kultnog službenika (rabin, imam, pastor) i karizmatika (vrač, šaman, prorok, duhovni učitelj). U arhaičnim religijama svećenik je kultni službenik koji prinosi žrtve, za razliku od vrača i šamana koji vode magijske obrede. U politeističkim religijima za kult su zaduženi svećenici i svećenice, a u hinduizmu brahmani. U Starom zavjetu svećenik je mogao biti samo iz Levijeva plemena (leviti); u Rimu je svećenik državni službenik; utjecajni su u plemenskom životu starih Germana i Kelta (druidi). U ranom kršćanstvu javlja se misao o općem svećenstvu, što će poslije razviti protestanti, međutim rano se stvara hijerarhijski ustrojen ministerijalan svećenički stalež, a u njega mogu stupiti samo muškarci. Anglikanske i Starokatoličke crkve u novije doba zaređuju i žene. Svećenička se hijerarhija razvijala od ranoga kršćanstva. U prvim stoljećima Crkve, po uzoru na novozavjetnu Pracrkvu, ustalila se hijerarhija u tri stupnja: biskup, prezbiter, đakon, što će uz određene preinake biti prihvaćeno u katolicizmu i pravoslavlju. U katolicizmu se razlikuje sakramentalna hijerarhija (biskup, svećenik, đakon), kanonskopravna (papa, koncil, biskupska sinoda, dijecezanski biskup, župnik i kapelan) i počasna hijerarhija (kanonik, prelat, nadbiskup, metropolit i kardinal). Prva se prima ređenjem, druga kanonskom misijom, treća se dobiva za zasluge. U pravoslavlju je sačuvana sakramentalna hijerarhija Crkve iz otačkih vremena (episkop, prezbiter i đakon), koja također može biti kanonskopravna (patrijarh, mitropolit, arhiepiskop, episkop, paroh) i počasna (ekumenski patrijarh).
Ne zna se je li M. Držić postao duhovnik po vlastitom izboru ili je riječ o nuždi čuvanja povlastice rektorata koju je obitelj Držić imala nad crkvom Svih Svetih (Domino) u Dubrovniku i opatijom sv. Petra na Koločepu. U dokumentu kojim se potvrđuje preuzimanje uprave Svih Svetih (12. IV. 1526) Držić se spominje kao klerik. Prelazak u viši red (đakon) nije točno utvrđen. Milan Rešetar smatra da je Držić »još do 30. VIII. 1548 bio ’clericus’, najkasnije 18. V. 1549 postao ’diaconus’ a prije 20. V. 1552 ’presbyter’; kad je dakle postao svećenikom, bilo mu je sasvim sigurno preko 40 godina!« (Djela Marina Držića, 1930). Jorjo Tadić također smatra da je »1548–1549. prešao na viši stepen hijerarhije i postao đakon« (Marin Držić /1508–1567/, u knj. Dubrovački portreti, 1948). Miroslav Pantić na temelju dokumenata od 12. XI. i 4. XII. 1528 – u kojima se Držić imenuje kao đakon – zaključuje da je pisac znatno prije stekao spomenuti status, a činjenicu da se u spisima od 1526. do 1550. navodi i kao klerik i kao đakon (samo jednom kao subđakon, 27. X. 1545) tumači činjenicom da je klerik opći naziv za sve redove u crkv. hijerarhiji (biskupi, svećenici, đakoni) te opovrgava Rešetarovo i Tadićevo mišljenje da Držić nije bio đakon prije 1549 (Novi fragmenti o Marinu Držiću, 2001). Kao svećenik spominje se u svibnju 1550, što je bio izvor općenitih zaključaka da »veselom Dum Marinu nije se žurilo da obuče popovsku mantiju« (M. Rešetar), odn. da mu je »bilo do prihoda koje je bez muke mogao da ubira vršenjem svešteničkih dužnosti i službi« (J. Tadić). Kao svećenik, Držić je imao i određene obveze: »U njoj je [crkva Svih Svetih] kao rektor trebao svaki dan govoriti misu te četiri puta godišnje – uoči blagdana Svih Svetih, Božića, Uskrsa i Dana mrtvih – pjevati Večernju, a na same te blagdane pjevati svečanu misu i Večernju. Nagradu za to dobivao je od bratovštine zidara, koja je imala sjedište u toj crkvi, i to u iznosu od 24 groša i ¼ milostinje koja bi se tih dana skupila« (S. Krasić, Povijest dubrovačke metropolije i dubrovačkih nadbiskupa /X.– XVI. stoljeća/, 1999).
