STUPICA, BOJAN

STUPICA, BOJAN, slovenski redatelj, glumac, scenograf i arhitekt (Ljubljana, 1. VIII. 1910 – Beograd, 22. V. 1970).

Arhitekturu diplomirao na Tehničkom fakultetu u Ljubljani (1934). Kazališni su mu počeci vezani za slov. pozornice u Ljubljani i Mariboru, na kojima je 1931–42. realizirao niz inovativnih redateljskih i glumačkih ostvarenja, a gostovao je u Beogradu, Splitu, Zagrebu i Skoplju. Nakon II. svj. rata djelovao je ponovno u Ljubljani (1945–47), a potom prešao u Beograd, gdje je bio jedan od utemeljitelja Jugoslovenskoga dramskog pozorišta (1947) i dugogodišnji redatelj, a u prvoj sezoni (1947–48) i umj. ravnatelj. Prve režije u tom kazalištu (Ivan Cankar, Kralj Betajnove; Anton Pavlovič Čehov, Ujka Vanja; Carlo Goldoni, Ribarske svađe; Konstantin Trenjov, Ljubov Jarovaja, sve iz 1948) imale su golem utjecaj na kaz. život cijele bivše Jugoslavije, kao predstave-modeli novoga teatarskoga kolektiviteta koji je Stupica konstituirao prema modelu Moskovskoga hudožestvenoga akademskog teatra. Hrvatskoj se publici prvi put predstavio režijom Živoga leša Lava Nikolajeviča Tolstoja (Split, 1933), a 1940. prvi put je gostovao u zagrebačkom HNK-u (Paul Schurek, Ulični pjevači); 1941. u istom je kazalištu postavio Pomahnitalog roba Giancarla Gianninija. Zbog umj. prijepora u Jugoslovenskom dramskom pozorištu prihvatio je 1955. ponudu zagrebačkoga HNK, koji se nakon prelaska Branka Gavelle te nekoliko mlađih redatelja i glumaca u novoosnovano Zagrebačko dramsko kazalište našao u krizi repertoara i umj. realizacija. God. 1955–57. režirao je u HNK-u niz klasičnih i suvremenih inozemnih autora (George Kaufmann i Edna Ferber, George Bernard Shaw, Herman Wouk, Jean Anouilh, Carlo Goldoni, Vsevolod Vitaljevič Višnjevski, Bertolt Brecht, Lilian Hellman), kao i praizvedbu Glorije Ranka Marinkovića (1955), revitaliziravši to kazalište, zajedno sa suprugom Mirom, koja je u gotovo svim spomenutim predstavama nastupala u glavnim ženskim ulogama. Pedagoškim radom na Akademiji za kazališnu umjetnost umnogome je obilježio zagrebački teatarski život 1950-ih. Nakon završetka redovitog angažmana, u Zagrebu je gostovao nekoliko puta kao redatelj (Friedrich Dürrenmatt, Posjet stare dame, 1959; Miroslav Krleža, Leda, 1962. i dr.) i scenograf. Režirao je na Splitskom ljetu (1967) te u osječkom HNK-u (1962). Većinu najvažnijih od svojih stotinjak predstava ostvario je u ljubljanskom Slovenskom narodnom gledališču, Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Narodnom pozorištu i Ateljeu 212 u Beogradu, ali i neke od zagrebačkih realizacija pripadaju vrhuncima njegove redateljske i scenografske umjetnosti (B. Brecht, Kavkaski krug kredom, 1957). Zapaženo je gostovao u brojnim eur. kazalištima (Prag, Beč, Budimpešta, Moskva, Basel, Trst). Redatelj, a istodobno i scenograf te nerijetko kostimograf, organizirao je svoje predstave u scenskom prostoru u kojem važnu funkciju imaju brojni pomični elementi i akcesoriji (zaokretna pozornica, stubišta, praktikabli), što je u njegovoj inscenatorskoj poetici bila autonomna i osuvremenjena varijanta Mejerholjdove biomehanike, s ponekim reminiscencijama na tal. komediju dell’arte. Dramsko djelo je često tretirao kao predložak za virtuozno komponiranu scensku sliku, koju je nastojao ostvariti sinkretizmom pokreta, boje i zvuka, uz traženje i potom akcentuiranje autorove aktualnosti, bez obzira na to je li riječ o klasičnom ili suvremenom tekstu. Osim u kazalištu (gdje je nastupao u mladenačkim godinama), nakon 1945. povremeno je glumio i na filmu, a dva je igrana filma i režirao. Preveo je nekoliko dramskih djela s njem. jezika. Projektirao je i adaptirao nekoliko kaz. dvorana (Beograd, Ljubljana).

Komediju Dundo Maroje s iznimnim je uspjehom režirao u nizu nacionalnih i eur. kazališta: Slovensko narodno gledališče u Ljubljani (pod naslovom Boter Andrash, 1941), Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu (1949), Narodno kazalište u Pragu (1957), Vahtangovljev akademski teatar u Moskvi (1963), Gradsko kazalište u Baselu (1965) i Narodno kazalište u Budimpešti (1966). Beogradska režija Dunda Maroja, jedna od najboljih njegovih predstava, prikazana je 495 puta na gotovo svim važnijim pozornicama bivše Jugoslavije te na domaćim i stranim festivalima (Dubrovačke ljetne igre, 1950, 1955, 1956, 1958), Pariz (Théâtre des Nations, 1954). Nastala je na temelju druge adaptacije Marka Foteza (Zagreb, 1950), u kojoj je njezin autor, u suradnji s redateljem, poštovao Držićev izvornik više nego u prethodnoj adaptaciji (1938, tiskana verzija Zagreb, 1939). U komediju je vraćen Sadi, a dijelovi teksta Dugoga Nosa i drugoga prologa raspodijeljeni su u reduciranoj i jezično vrlo slobodnoj obradbi na dva segmenta – na početak predstave i u intermezzo između drugoga i trećeg čina. Stupica je tako dobio dramski predložak koji je u toj predstavi oživljen ponajprije njegovom maštom, ali i glumom iznimnih interpreta (Pomet je bio Jozo Laurenčić, koji je tu ulogu kreirao na zagrebačkoj premijeri 1938, a Petrunjela Mira Stupica). Potaknut njihovim elanom, cijeli je ansambl s gotovo neviđenim poletom ostvario Stupičinu vizuru renesansnoga vitaliteta. Redateljev dubr. Rim prštio je od neočekivanih situacija na središnjem mjestu zbivanja – gradskom trgu, koji je Stupica u nekim inoz. režijama (Prag) napučio i brojnom statisterijom, postigavši rijetko živu fresku mediteranskoga života. Bez obzira na to što je nastala na slobodnoj Fotezovoj adaptaciji, koja je Držiću oduzela velik dio njegova komediografskoga umjeteonstva, Stupičin je Dundo, sve do dubrovačke festivalske predstave Koste Spaića iz 1964, bio mjerilom kojim se određivala svaka interpretacija najpoznatijeg autorova djela.