STAROST

STAROST. U Držićevim dramama starost je određena s jedne strane razumijevanjem ljudskoga vijeka i njegove razdiobe te odnosom prema starim pripadnicima zajednice u onodobnom obiteljskom i javnom životu, a s druge strane renesansnim poetikama u kojima su se propisivale značajke primjerene starcima.

Prema povjesničaru Bariši Krekiću (Slike iz gradske svakodnevice: prilozi proučavanju života u Dubrovniku u doba humanizma i renesanse, Anali Zavoda za povijesne znanosti JAZU u Dubrovniku, 1988, 26), putnici i diplomati bili su često iznenađeni zbog toga što »u gradu ima mnogo ljudi od šezdeset, sedamdeset i osamdeset godina, neki dožive devedesetu, pa čak i stotu godinu života s čudesnom bistrom pameću i za svoju dob fizički [su] snažni i rumeni u licu«. Razne odluke o oslobađanjima od težih i odgovornijih poslova, o kojima Krekić izvješćuje, svjedoče da se obavljanje najtežih dužnosti (npr. noćna straža) i najodgovornijih poslova o kojima je ovisila egzistencija niza ljudi (npr. vođenje obiteljskih trgovačkih i financ. poslova) nije dopuštalo starijima od pedeset godina života jer ih se smatralo ostarjelima te stoga tjelesno, odn. mentalno neprikladnima. Sposobnima za oružje i obranu grada postajali su sa šesnaest, a nesposobnima sa šezdeset pet godina. Pozivima na sjednice Velikoga vijeća vlastela se nisu morala odazivati nakon sedamdesete godine. Iz toga se može zaključiti da je u Dubrovniku Držićeva doba, unatoč razmjerno velikom broju stanovnika u poodmakloj dobi, čovjek postajao star s pedeset, a prestar sa sedamdeset godina. Iz istih se dokumenata može iščitati i ambivalentan odnos prema starcima. Vlast se brinula za ostarjele i nemoćne, novčano i na druge načine im je pomagala te načelno pokazivala poštovanje prema starim sugrađanima, ali ih je istodobno znala proglašavati nepodobnima za sudjelovanje u javnom životu. U renesansnim poetikama uz starost su se, sukladno horacijevskom načelu prikladnosti, vezale ugl. negativne osobine: skučenost, sebičnost, škrtost i lakomost, sklonost odgađanju poslova, netolerancija, čangrizavost, mrzovolja, žal za prošlim vremenima i odbacivanje svega novoga te strogost prema mladima. U komičkom sustavu tipova starci su najčešće funkcionirali kao takozvani likovi zapreke, uglavnom ljubavnim težnjama mladih, pa se zaplet obično i vodio oko toga kako ih ukloniti iz zajednice, razvlastiti ih ili promijeniti smjer njihova djelovanja. U pastoralama su, naprotiv, starci očinske figure, scenski zastupnici pravednosti, tradicije i kolektivne mudrosti. Držić u komedijama starcima najčešće pripisuje škrtost, što ih ponajprije čini lošim očevima koji zakidaju i ograničavaju djecu, potom lošim gospodarima koji izgladnjuju sluškinje i sluge, a na kraju i nedruštvenim osobama koje strah od krađe, iskorištavanja ili prevelikog izdatka sprečava da sudjeluju u društv. životu. Tako, primjerice, naslovni lik komedije Dundo Maroje ne traži u Rimu sina zbog želje da ga kao otac vidi i pomogne mu, nego da mu oduzme novac koji rasipa. Pritom iskorištava i izgladnjuje slugu Bokčila, nastoji što manje potrošiti na smještaj, hranu i piće te izbjeći svako poznanstvo od kojega ne vidi izravnu korist za sebe. Naslovni lik komedije Skup, najpoznatiji škrtac u hrv. komediografiji, oblikovan prema Plautovu Euklionu, hini da je siromašan, pokušava šesnaestogodišnju kćer Andrijanu udati za starca Zlatoga Kuma zato što on ne traži miraz, ne obazirući se na njezine osjećaje, potrebe i prava te riječ danu mladom Kamilu, hoda u istrošenu ruhu, izgladnjuje obitelj, drži ćup s blagom skriven u ognjištu pa sluškinji Varivi ne dopušta ni kuhanje, u neprekidnom je strahu da će ga netko opljačkati pa je sumnjičav prema svakome te nikomu ne dopušta pristup u kuću. Monologom u kojem ustvrđuje kako »amor nije amor« nego je »zlato amor« (I, 5), odbacuje poredak koji njegovo doba drži »prirodnim« te vrhunsku vrijednost i glavnog pokretača ljudskoga djelovanja s duhovne i osjećajne razine premješta na tvarnu, a to dokazuje i zabunom oko krađe najvećega blaga, gdje strastveno govori o ćupu sa zlatnicima, s istom strasti kojom Kamilo govori o njegovoj kćeri. Za razliku od Skupa, nesuđeni muž njegove kćeri, Zlati Kum, okarakteriziran je i kao smiješan stari zaljubljenik, podjetinjio i rastrošan starac koji se ponaša neprimjereno svojim godinama, ali istodobno i kao društveno opasan čovjek koji pokazuje želju za dominacijom i spreman ju je, barem nad budućom ženom, ostvariti s pomoću bogatstva koje mu nadoknađuje gubitak vitalnosti. Spoj škrtca i staroga zaljubljenika Držić je dao u naslovnom liku iz Arkulina, koji se nastoji oženiti mladom djevojkom Ančicom, ali bez uzmirazja, a stari je zaljubljenik i Grižula, kojega su »uzele vile« pa se pretvorio u karikaturu pustinjaka. Postane li previše krut i uskogrudan, mudri se starac pretvara u čangrizava hvalitelja starosti i prošlih vremena te mrzitelja mladosti i zadovoljstva u životu, poput dunda Nika iz Skupa, zastupnika konzervativnoga morala, kojemu je normalno da se »oženi vlastelin od brjemena, bogat i koji ne ima potrjebu vragu dušu davat« (IV, 8). Svi prigovori koji se u komedijama upućuju starosti ne smiju se međutim uzimati doslovno jer se najčešće izriču s pristranoga stajališta mladih, koji su u sukobu sa starcima, a nisu nositelji samo pozitivnih vrijednosti nego i negativnih, kao što su nedosljednost, brzopletost, pretjerana seksualnost, neodgovornost, sklonost dokolici i rasipnost. Primjerice, mladi dubr. plemić Niko u Dundu Maroju lamentira: »Ah, kurviću, da se ljudi bez otaca rađaju, dobro ti bi nam mladijem bilo«, što potvrđuje njegov prijatelj Pijero, podsjećajući da su stari zaboravili kakvi su bili u mladosti (»Smiješni su ovi oci: ne spomenuju se er su oni u mlados mahnitiji od nas bili«, II, 2), a isto stajalište izražava i Vlaho u Noveli od Stanca: »Smiješni su oci ovi! Neće im se njekad / da su i oni bili svi lovci kako i mi sad, / ki noćno lovimo kako i jeji« (1, s. 33– 35). S druge strane, slično kao i Niko iz Skupa (»Jes, na to se nasloni, na sinove se nasloni, – našao si štap, u sadanje brijeme, da se podštapiš, – da te ne scijene i da tvoju staros pogrđuju i da se gospode nad tobom«, IV, 8 ), o sinovima govori Staniša u Grižuli: »Mi smo krivi djeci! Damo u ruke imanje: ’Pođi, mile, budi dobar’; a mile: ’Ćaća, dobar ću bit’, – kad tamo mile zlo i gore! Zaboravi kućnju koris, zaboravi ćaću, nu veli … pušta se kako ždrijelo bez uža, udri u ludosti, slijedi vile koje uzimlju; a paka bijedni kad su rasuli dom: ’Srce mi je izdrto!’« (V, 2).