STANAC

STANAC, lik u drami Novela od Stanca, vlah s rijeke Pive s kojim je Dživo Pešica – uz pomoć maskara – izveo nòvelu, tj. šalu.

Došao je u Dubrovnik trgovati (»kozle je donio i grudu i jedan sir«, 1, s. 44), no nije ništa prodao, a kad se spustila noć, došao je »kon vode studene«, »prislonio se prid fontanu uz mir« (Onofrijeva fontana) ne bi li prenoćio. Nakon što mu se predstavio kao uspješan trgovac govedima iz Gacka, Dživo će ga uvjeriti da je nekad bio star, ali su ga vile pomladile, a to mogu učiniti i Stancu, u što on povjeruje, sretan zbog dvadesetogodišnje supruge Mione, koja tada više ne bi morala grijati »peču ledu, ma bi mirna stala« (3, s. 176). Nakon što se maskari preodjeveni u vile sa Stancem pošale – prijeteći mu da će ga pretvoriti u magarca, pticu, paklenu napast i buhu – u simuliranom činu magijskoga obreda svežu ga, zagarave mu lice, oskube bradu, uzmu kozle i torbu, a Stanac, shvativši prijevaru, zaziva upomoć. Petar Kolendić (Držićev Stanac u poslovicama, 1950) ime Stanac vidi kao hipokoristik imena Stanimir, Stanislav, Staniša, Stanko, Stanoje. Leo Košuta misli da Stanac dolazi od »stanac kamen« (živi kamen), da priča o prevarenom starcu koji se žudi vratiti u mladost ima veze sa sunčanim mitovima te simbolizira staro umiruće Sunce »što se u srednjem vijeku prikazivalo kao stari seljak (= zimska zemlja) koje želi da se pomladi« (Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa /Marin Držić/, 1961). Luko Paljetak pak misli da Stanac ne predstavlja zimsku zemlju, nego, naprotiv, simbol Sunca (Stanac u svjetlu Sunca ivanjske noći, 1994).