SONET
SONET (tal. sonetto: sitan zvuk ili pjesma), najpoznatiji metrički oblik talijanske književnosti, prihvaćen u gotovo svim europskim nacionalnim književnostima.
Osnovni oblik tal. soneta čini četrnaest jedanaesteraca (endecasillabo) podijeljenih u dvije kvartine i dvije tercine. Rima je u kvartinama najčešće ukrštena (abab abab) ili obgrljena (abba abba), dok u tercinama prevladava raspored cdc dcd, a od XIV. st. dopuštene su različite varijacije: cde cde, ccd eed, cde edc, cde dce, cde ced. Pretpostavlja se da su sonet u XIII. st. razvili pripadnici sicilijanske pjesničke škole, koja je djelovala na dvoru Fridrika II. u Palermu, kombinirajući strambotto od osam stihova sa strambottom od šest stihova. Često se kao tvorac najstarijih soneta spominje sicilijanski pjesnik Giacomo da Lentini (1235 –94), no poznati tal. sonet oblikovao je Guittone d’Arezzo, a afirmirali su ga i dijelom tradicije učinili Dante Alighieri (Mladenački život – La vita nuova) i Francesco Petrarca (Kanconijer). Prvu teorijsku raspravu o sonetu napisao je Antonio da Tempo (Summa artis rithmici, 1332). Širenjem petrarkizma mnogi su tal. autori pisali sonete, poput Michelangela Buonarrotija, Pietra Bemba, Giordana Bruna, Torquata Tassa, u Španjolskoj Marqués de Santillana, Juan Boscán, Garcilaso de la Vega, Lope de Vega, u Portugalu Luis Vaz de Camões, u Francuskoj Clément Marot, Mellin de Saint Gelais, Joachim Du Bellay, Pierre de Ronsard, u Engleskoj William Shakespeare, Edmund Spenser. Prvi engl. soneti bili su zapravo tal. soneti te su poštovali spomenutu strukturnu shemu. Soneti Thomasa Wyatta i Henryja Howarda, grofa od Surreya, iz XVI. st., zabilježeni su kao prvi u engl. tradiciji. Razvoj tal. oblika unutar elizabetanske lirske poezije doveo je do stvaranja novog oblika, koji se, umjesto dviju kvartina i dviju tercina, sastoji od četiriju kvartina i jednoga distiha. Engl. sonet tradicionalno njeguje shemu rimovanja abab cdcd efef gg, dopušta više rima, što je vjerojatno ustupak razmjernoj teškoći rimovanja u engleskom, te unikatan rimovani dvostih, koji podsjeća na grčku epigramatsku strukturu. Poput Petrarce, i Shakespeare je uzdignuo sonet do vrhunca. Osim zadane strukture, sonet je karakterističan i po tome što je, u početku, imao uvriježenu temu: ljubav. Ta je tema bila udomaćena u ranim talijanskim i engleskim (posebno elizabetanskim) sonetima i mnogi su soneti i sonetni vijenci toga doba ljubavne jadikovke, odn. meditacije. Često je ta ljubav neuzvraćena i lirski subjekt soneta – u objema tradicijama često nazivan »Petrarcin ljubavnik« – opisuje ne samo dubinu svoje ljubavi nego i svoje patnje. U ranonovovjekovnoj hrv. književnosti zabilježeno je samo sedam soneta u Ranjininu zborniku (poč. XVI. st.) i pedesetak u Vili Slovinki (1614) Jurja Barakovića. Na pitanje zašto u to doba nema soneta ponuđena su dva odgovora. Svetozar Petrović smatra da izostanak sonetnoga oblika nipošto nije povezan s metričkim problemima te da je za hrv. pjesnike pisati sonet značilo stvarati na tal. jeziku (Problem soneta u starijoj hrvatskoj književnosti /Oblik i smisao/, Rad JAZU, 1968, 350). Frano Čale misli drukčije: metričke specifičnosti hrv. jezika imale su važnu ulogu u izostanku soneta (hrv. stih nije mogao zamijeniti tal. endecasillabo), no ako dubr. petrarkisti nisu oponašali izvanjsku geometriju soneta, preuzimali su njegovu specifičnu unutarnju sintaktičku arhitekturu (nabrajanje s poentom) te se tako »približili jednom aspektu koji karakterizira određeni jako obilježeni tip petrarkističkog soneta« (Sonet i neki formalni aspekti hrvatskog petrarkizma, u knj. Izvor i izvornost, 1984).
Kao ni drugi pjesnici činkvečenta, ni M. Držić nije pisao sonete, nego dvostruko rimovanim dvanaestercem. Tal. jezikom pisane nadgrobnice Miha Monaldija (U smrt gospara Marina Držića – In morte del Signor Marino Darsa) i Saba Bobaljevića (Držiću, čiji sladak, čist i mio pjev – Darsa, il cui puro, vago, e dolce canto) posvećene Držiću imaju međutim oblik soneta.
