RIM (tal. ROMA)

RIM (tal. ROMA), glavni grad Italije.

Leži ugl. na lijevoj obali Tibera u ravnici Campagna Romana; manji dio s Vatikanskim Gradom (Città del Vaticano) nalazi se na desnoj obali. Nastao je na sedam brežuljaka kao naselje akropolskoga tipa. Rim. anali povezuju osnutak Rima s dolaskom Trojanaca (s Enejom na čelu) i osnutkom Albe Longe. Prva naselja na brežuljcima uz obalu Tibera osnovala su pastirska plemena u rano željezno doba. Prema nalazima ostataka eliptičnih i pravokutnih koliba s kraja IX. st. i poč. VIII. st. pr. Kr., najranije je bio naseljen brežuljak Palatin. Ondje se nalazilo najstarije naselje u Rimu (Roma quadrata), koje je, prema predaji, osnovao Romul 753. pr. Kr., te najstarija rim. svetišta: Luperkal, gdje je, prema predaji, vučica dojila Romula i Rema, Romulova kuća, svetište božice Pales, kurija Salijaca, hram Velike Majke, Viktorije i Jupitera Statora. Od 650. pr. Kr. bio je pod vlašću Etruščana. God. 387. pr. Kr. razorili su ga i spalili Gali. Nakon toga bio je opasan 11 km dugim zidinama (cinta Serviana). Za Neronove vladavine izbio je 64. požar, koji je uništio velik dio Rima. God. 272. Aurelijan je potaknuo gradnju novih zidina kako bi grad zaštitio od napada barbara. Dioklecijan je restaurirao niz zgrada uništenih u požaru 282. i izgradio terme na Viminalu. Za Konstantina I. Velikoga bila je dovršena na Forumu velika Konstantinova bazilika (izgradnja započeta za Maksencija 308. god.), najveća sačuvana nadsvođena građevina antike. Iako je zadržao status služb. središta Carstva, od Dioklecijanova doba (284–305), a posebice nakon osnutka nove carske prijestolnice Carigrada (Konstantinopola, 330), postupno je gubio na važnosti. Od početka IV. st. imao je sve više kršć. pečat; nakon proglašenja Milanskog edikta (313) Konstantin I. Veliki osnovao je (314) prvu rimsku biskupsku crkvu, S. Giovanni in Laterano, a 324. započeo gradnju peterobrodne bazilike iznad groba apostola Petra. U IV. st. papinstvo se, u borbi za prevlast, sukobilo s rimskim senatorskim plemstvom, koje je držalo važne grad. službe i grad. upravu, te je isprva bilo sklono poganstvu, a poslije prešlo na kršćanstvo. Potkraj IV. st. bili su zatvoreni i posljednji poganski hramovi, mnoge su javne i privatne zgrade bile pretvorene u crkve, a bile su podignute i mnoge nove sakralne građevine. Papinstvo je uspjelo potkraj V. st. vlasništvo nad crkvama, koje su ugl. podizali senatori, staviti pod svoj nadzor, čime se učvrstila adm. samostalnost i ojačala centralizirana uprava crkv. patrimonija. Od poč. V. st. Rimu su sve snažnije prijetile barbarske provale. Od VII. st. postupno se oporavljao od dugotrajnoga razdoblja ratova; počela se razvijati grad. autonomija, iako je Rim kao sjedište Rimskoga dukata i dalje bio pod vojnopolit. vrhovništvom Bizanta. Od VIII. st. postupno se učvršćivala svjetovna vlast papinstva, osobito nakon sloma Ravenskog egzarhata (751), kada su se pape uspjeli osloboditi biz. podložništva.

Jačanju papinske moći pridonijelo je i grad. plemstvo koje se, utemeljivši svoj ugled u bizantskoj carskoj službi, tada počelo nazivati senatom te je u VIII. i IX. st. iz njihovih redova potekao veći broj papa. Zahvaljujući franačkoj pomoći, Rim je izrastao u središte Papinske Države, koja je obuhvatila nekadašnje biz. teritorije u središnjoj Italiji. U prvoj pol. XII. st. nastupilo je dugo razdoblje sukoba između utjecajnih aristokratskih rodova za nadzor nad kurijom. Istodobno se, usponom politički moćnoga srednjega građ. sloja, oblikovala srednjovjekovna grad. komuna. Borba rim. pučana s papinstvom dovršena je kompromisom kojim je komuna prihvatila papinsko vrhovništvo, a za uzvrat dobila priznanje autonomije (1188). U drugoj pol. XIII. st. oslabila je komunalna autonomija, a ojačali su plemićki rodovi koji su obnovljeni utjecaj zasnovali na povezanosti s papinstvom. Izbio je sukob gibelina (obitelj Colonna) i gvelfa (obitelj Orsini), koji će zadugo obilježiti povijest Rima. Odlaskom papa u Avignon (1309–77) nastupila je gosp. kriza pa je zamrla graditeljska i umj. djelatnost. Povratak papa u Rim (1377) nije odmah povoljno utjecao na prilike u zap. kršćanstvu, koje je pogodio Veliki raskol, a Rim je bio upleten u mnoge ratove. Tek od pape Martina V., koji je 1417. na Koncilu u Konstanzu bio općenito priznat u cijeloj Crkvi, započelo je razdoblje gosp. procvata i demografskoga rasta. Rim je u drugoj pol. XV. st. doživio urbanističku obnovu i dobio obilježje papinskoga grada. Nakon povratka u Rim pape su se umjesto u dotadašnjoj papinskoj rezidenciji u Lateranu nastanili u Vatikanu. Nikola V. (1447–55) planirao je predio Città Leonina izgraditi u prijestolnicu koja bi po grandioznosti mogla stati uz bok ant. Rimu. Tada je bila podignuta nova vatikanska palača s kapelom, u kojoj je freske slikao fra Angelico. Siksto IV. (1471–84) izgradio je Sikstinsku kapelu, koju su dekorirali Domenico Ghirlandaio, Sandro Botticelli, Cosimo Rosselli, Perugino, Luca Signorelli, a Inocent VIII. (1484–92) Sta Maria in Via Lata i palaču Belvedere.

Aleksandru VI. (1492–1503) Pinturicchio je radio freske u njegovim novim vatikanskim odajama. Za Julija II. (1503–13) Rim je bio u punom renesansnom procvatu, a papinski je dvor bio stjecište glasovitih umjetnika i učenjaka. Izgradnjom Tempietta (1503) uz crkvu S. Pietro in Montorio Donato Bramante dao je jak poticaj renesansnoj arhitekturi. God. 1506. postavljen je temelj novoj crkvi sv. Petra; 1508–12. Michelangelo Buonarroti radio je freske na svodu Sikstinske kapele; od 1508. Rafael je dekorirao Stanze, a 1513. Loggie u Vatikanu. Nakon Bramanteove smrti Rafael je sa suradnicima preuzeo radove na crkvi sv. Petra, a nakon njega Michelangelo, koji je nešto izmijenio prvotni plan; kupolu su izveli Giacomo della Porta i Domenico Fontana. God. 1527. grad su opljačkale postrojbe cara Karla V. Habsburgovca. God. 1534–41. Michelangelo je u Sikstinskoj kapeli radio Posljednji sud. Bramanteovu koncepciju ostvario je Antonio da Sangallo ml. u palači Farnese, koja je i u doba baroka bila uzor za rim. palače. S Pavlom III. (1534–49) ponovno su započele velike gradnje, u prvom redu preuređenje Kapitolija po Michelangelovu projektu. Od velikih Michelangelovih planova za nadgrobni spomenik Julija II. ostvaren je 1544. samo Mojsijev kip (u S. Pietro in Vincoli). Po njegovim nacrtima dio Dioklecijanovih terma bio je preuređen u crkvu Sta Maria degli Angeli. Veliki radovi poduzeti su za Siksta V. (1585–90). On je već kao kardinal povjerio D. Fontani svoje zamisli o rekonstrukciji Rima. Od Sta Maria Maggiore zrakasto su trasirane nove ulice, podignuti su obelisci u Vatikanu, Lateranu, pred Sta Maria Maggiore i na Piazza del Popolo. Fontana je izgradio Lateransku palaču te novi dio vatikanske palače uz Cortile di S. Damaso i izveo niz drugih radova. U XVII. st. Rim je postao ishodište baroka, koji je za Urbana VIII. (1623–44) dosegnuo vrhunac.

Za Klementa XIV. (1769–74) gradio se Vatikanski muzej (gradnja nastavljena za Pija VI.). U doba Napoleonovih ratova Rim je bio uključen u satelitsku Rimsku Republiku (1789), pa u Kraljevinu Italiju, da bi 1809. nakon sukoba pape i Napoleona I. Bonapartea bio anektiran (do 1814). Nakon bijega pape Pija IX., u Rimu je poč. 1849. bila proglašena Rimska Republika, koju je nakon pet mjeseci skršila franc. vojska Napoleona III. Uz njegovu potporu Rim se uspješno odupirao ulasku u novoujedinjenu nac. državu Italiju sve do 1870. Nakon toga papa je ostao u dragovoljnom, tzv. vatikanskom sužanjstvu sve do Lateranskog ugovora (1929). Nov zamah dobila je izgradnja grada nakon 1870, kada je Rim službeno postao gl. gradom Italije. Nakon tal. kapitulacije Rim od 1943. bio je pod njem. okupacijom te proglašen otvorenim gradom. Anglo-amer. postrojbe oslobodile su ga 1944. Nakon ukidanja voj. uprave Rim je ponovno bio prijestolnica Kraljevine Italije, a od 1946. Republike Italije.

O Držićevu boravku u Rimu nema arhivskih potvrda. No, na temelju nekih indicija u njegovim djelima zaključivalo se da je Rim posjetio, premda se ne može reći kada: je li to možda bilo u vremenu između odlaska iz Dubrovnika na studij u Italiju početkom 1539. i 1541–42, kad je bio student u Sieni (rektor Kuće mudrosti i prorektor Sveučilišta), ili je možda Rim posjetio poslije, 1550, u svetoj (jubilarnoj) godini. Posljednju pretpostavku zastupao je Petar Kolendić, navodeći podatak da je baš te godine, 22. V., od Cvijeta Mihova Zizzerija uzajmio pedeset dukata (jamci su bili Martin Ivanov Šumičić i Nikola Ivanov Mažibradić), a novac mu je navodno trebao za put u Rim. Upozorio je također da bi bilo vrijedno istražiti arhiv Zavoda svetoga Jeronima i ustanoviti nije li Držić spomenutom prigodom odsjeo baš u njemu (Premijera Držićeva »Dunda Maroja«, 1951), koju je pretpostavku poslije prihvatio i Ante Kadić, jer »poznato je da je svaki svećenik morao odsjesti u tom hrvatskom narodnom gostinjcu« (Marin Držić, hrvatski renesansni dramatičar – Marin Držić, Croatian Renaissance Playwright, 1959).

U posveti Tirene Marinu Ivanovu Puciću (Maro Makulja), izražavajući zabrinutost za dramu, koja se mnogo prepisivala i tako kvarila, Držić kaže: »er ova ista komedija bijaše jure u rukah od njekijeh ki je davahu svojijem prijateljem ispisovat, kojijem pismom s brjemenom bi ostala (kako i u Rimu Paskvin) bez nosa i bez ruka, razbijena i razdrta, da joj se ne bi znao početak ni svrha«. Spomen rim. skulpture mogao bi značiti da ju je Držić vidio pa mu je njezin izgled, a ne funkcija (na nju su se stavljali anonimni satirični tekstovi, tzv. paskvini, protiv različitih uglednika, osobito papa), poslužio da metaforički predoči moguću Tireninu sudbinu. Radnju Dunda Maroja smjestio je Držić u Rim, a neki detalji sugeriraju da je poznavao specifičnosti toga grada. Primjerice, spomenuo je gostionicu Campana (II, 12; II, 14; III, 1; III, 6; III, 14), izraz »papine nepuče« (»Maro: Ne imaju za tri tisuće dukat dzojâ papine nepuče!«, III, 8) možda se odnosi na Orsulu i Cristinu del Monte, bratučede pape Julija III. (Giovanni Maria Ciocchi del Monte), koji je, nakon smrti pape Pavla III. (10. XI. 1549), proglasio svetu godinu 24. II. 1550. U rečenici pak koju izgovara Tripčeta Kotoranin: »Da čekamo dokle dijete izide iz kuće; kad izide, kako sve tvoje dijete, uhit’ za ruku i dvigni ga sa zla puta i tihoćom pročeda’ š njime, er ako ga uplaši, uteče ti i ne stignu ga sa svijem psi sinjora Džulijana Čezarina« (I, 8) riječ je o tal. kardinalu Giulianu Cesariniju, poznatom ljubitelju pasa. U šestom prizoru prvoga čina Maro zapovijeda slugi Popivi neka pođe »u Džanpjetra zlatara« te donese rubin i dijamant koji je naručio za Lauru, a da je ta naredba u međuvremenu izvršena vidi se iz Marova pitanja je li to obavljeno, našto Popiva kaže da jest, a Maro razmišlja da bi bilo dobro kad bi Džanpjetru nakit platio pred Laurom (III, 8). Nakon toga, Popivi naređuje da od zlatara donese i džoje (dragulj). Džanpavulo, »faktur od Olidžata«, pojavljuje se samo u devetnaestom prizoru trećega čina, kad Sadiju izdaje jamstvo na Laurine tri tisuće dukata za koje će Sadi Maru iznajmiti robu, kako bi Maro ocu dokazao da u Rimu tobože dobro posluje. P. Kolendić i u zlataru i u poslovođi rim. banke Oligiati vidi stvarne osobe onoga doba, s tim što nije siguran krije li se iza Džanpjetra Gianpietro della Scala ili Giovanni Pietro de Crivelli »jer su se oba ta umetnika u finim zlatarskim poslovima isticala u Rimu u prvoj polovini šesnaestog veka«. Slavica Stojan međutim misli da nije riječ o Rimljanima, nego Talijanima nastanjenima u Dubrovniku. Za Gianpietra kaže da je iz Brescie, nepoznato je kad je stigao u Dubrovnik, no sigurno je ondje boravio od lipnja 1538. Džanpavula pak vidi u dubr. zlataru Gianpaolu, kojega pronalazi u Lamenta de Intus, 22. I. 1554, kad je prijavio krađu tekstila iz svoje kuće te 24. V. 1565, kad je bio svjedok nekoga fizičkog obračuna (Slast tartare: Marin Držić u svakodnevici renesansnog Dubrovnika, 2007).