PROTESTANTIZAM
PROTESTANTIZAM (njem. Protestantismus, prema lat. protestants, genitiv protestantis: koji prosvjeduje), kršćanska konfesija proizišla iz reformacije u XVI. st.
Nakon Drugoga zemaljskog sabora u Speyeru (1529) pojam su počeli primjenjivati sljedbenici reformacije, koju je započeo Martin Luther. Osnovne su mu karakteristike isticanje svetopisamske objave nasuprot predaji te vjera i milost nasuprot sakramentima; iz toga proizlazi naglasak na opravdanju u vjeri i milosti te svećeništvo svih vjernika. Otkupljenje je Božji milosni dar čovjeku, koje on prima isključivo vjerom, a Crkva se mora uvijek iznova obnavljati. Protestantizam se dijeli na nekoliko potkonfesija (luteranstvo, kalvinizam, anglikanizam) i više njima pripadajućih crkava (luteranske i evangeličke crkve, reformirane crkve, anglikanska crkva) te različite od njih nastale sljedbe ili vjerske zajednice (anabaptisti, adventisti, pentekostalci, metodisti, prezbiterijanci, mormoni, Jehovini svjedoci, kvekeri i dr.). Od prvotnog sukoba Luthera i njegovih pristaša s Rimom, najprije se razvijalo luteranstvo, zatim paralelno nauci ili pokreti drugih reformatora (kalvinizam, reformirane crkve, anglikanska crkva i dr.), a uz njih i po njima se razvijaju različite vjerske zajednice. Povijesno se međusobno razlikuju s obzirom na nauk, crkv. ustroj, odnos Crkve i države i bogoštovlje. Zajednički su im odnos prema Bibliji, misijsko djelovanje, dobrotvorne organizacije i ekumenizam. Crkva nema hijerarhijski ustroj, nego je organizirana prema prezbiterijalnom ili kongregacionalističkom načelu. U središtu je bogoštovlja večera Gospodnja, a liturgijsko slavlje obuhvaća liturgiju riječi (čitanje biblijskoga teksta, propovijed i crkv. pjesme) i primanje sakramenata (od kojih su ostala samo dva: krštenje i večera Gospodnja). Protestantizam je samo rubno zahvatio hrv. krajeve, unatoč djelovanju Matije Vlačića Ilirika (1520–75), Stjepana Konzula Istranina (1521 – nakon 1568) i Antona Dalmatina (poč. XVI. st. – 1579).
Premda u Držićevim komedijama manjega udjela imaju i likovi drugih konfesija (Židov Sadi u Dundu Maroju, Grk i tobožnji Turčin u Tripče de Utolče, Grk u Arkulinu), aksiološki intoniranih vjerskih aluzija u njegovu opusu nema. Tek se u pismu Cosimu I. Mediciju od 2. VII. 1566. Držić određuje prema protestantizmu, i to na dva mjesta, neizravno i izravno: prvi put kad općenito govori o »nekakvim razilaženjima« među franjevcima, kojom je prigodom vlada bez parnice prognala četiri fratra pučanskoga podrijetla. Događaj je u Rimu zataškan jer je »riječ o ljudima koji su bliski Turcima [misli se na dubr. vlast], divlji i nerazumni, a i zbog raznih pokreta koje svijetom šire pristaše novih stvari. Ali to nije istina, gospodine vojvodo: Dubrovčani su vrlo odani katolicizmu i mirne naravi, i dobri su kršćani, i razboriti ljudi«. Drugi put – u kontekstu molbe da mu Cosimo od pape pribavi pravu ili prividnu ekskomunikaciju za »nadute, premrske nitkove« – kaže kako u Bosnu, Srbiju, Dalmaciju i druge susjedne krajeve nije »prodrla kuga luteranskog krivovjerja«. Tim je opaskama Držić istaknuo sljedeće: a) Dubrovnik je odan papi i katoličkoj vjeri; b) u Dubrovniku protestantizam nema pristaša; c) ekskomunikacija bi ojačala dubr. Crkvu (u čije se poslove vlast miješa, uskraćujući joj autonomiju) pa bi mogla poslužiti kao primjer; d) protestantizam je prisutan u krajevima koji graniče s Dubrovnikom. Držićevo inzistiranje na činjenici da su Dubrovčani »vrlo odani katolicizmu« zacijelo nije samo retorička fraza nego se njome, među ostalim, želi razuvjeriti Cosima da u gradu ima onih koji zastupaju »nove stvari«. Je li Držić procijenio da se o Dubrovniku govori kao o gradu u kojem je protestantizam našao zagovornike, pa je to želio zanijekati, može se tek nagađati. Da ih je doista bilo, svjedoče pojedinačni slučajevi, ali i preventivne mjere: dana 19. X. 1545. Veliko vijeće donijelo je odluku o formiranju skupine koja bi utvrđivala posjeduje li tko protestantske knjige, širi luteranske ideje ili se ne ispovijeda, za što ga treba kazniti, a onoga tko heretika prokaže, nagraditi. Skupinu je vodio stonski biskup Petar Gučetić. Odluka glasi: »Dana 19. listopada 1545. čitano je i objavljeno u uzvišenom Velikom vijeću. Prvo se opominje i potiče prečasni gospodin vikar da se, savjetovavši preuzvišenog gospodina biskupa stonskoga i dvojicu fratara Sv. Franje i Sv. Dominika, sastane dva puta tjedno s njima skupa na nekom mjestu i sa svom dužnom pozornošću istraže da li netko u gradu ili na našem području drži protestantske knjige ili ih čita, ili luteransku ideju drugima propovijeda ili donosi. I ako se takav nađe, trebaju protiv njega učiniti proces, predati ga Malom vijeću, da se prekršitelj kazni prema odredbama Svete Majke Crkve. I ako bi netko okrivio nekoga da opći s hereticima ili da drži heretičke knjige, kako je gore rečeno, i ako se prema njegovoj optužnici dokaže istina, neka se takav nagradi sa sto dukata iz zajedničke kase. Ova se odredba treba objaviti u Velikom vijeću. Također se gospodin vikar treba opomenuti da naredi kako bi se svatko jednom na godinu ispovjedio, prema odredbi Svete Majke Crkve, i da se treba istražiti ako ima osoba koje se ne ispovijedaju da se protiv njih postupi prema odredbama Crkve« (preveo Jozo Sopta, u knj. Tisuću godina Dubrovačke (nad)biskupije, 2001). Četiri godine poslije, 5. III., imenovani su službenici koji su se s vikarom bavili pitanjem luterana, a također su dobili zadaću ishoditi dopuštenje Svete stolice o progonu Lutherovih sljedbenika. Odluka je opozvana već 26. IV. Poznati protivnik protestantizma bio je stonski biskup Bonifacije Drkolica, kojega Držić spominje u pismu od 2. VII., ne navodeći mu ime i ironično ga titulirajući kao »siromašnog fratra« i »biskupa od dvije stotine škuda«, a koji se sukobio s Jeronimom Kabužićem (Caboga) upravo zato što je potonji zastupao protestantske ideje. Zabilježeno je i nekoliko optužbi za širenje Lutherovih ideja: 1547. procesuiran je student medicine Lujo Đurašević, a 1549. stanoviti Vlaho Kabužić, ali ni jednom nije dokazana krivnja. Za heretičke ideje sumnjičen je i Marin Kabužić, no u pjesmi ispjevanoj na tal. jeziku (Contro la nobiltà di Ragusi – Protiv dubrovačkoga plemstva) optužuje dubr. vlastelu da dopušta luteranstvo: »Svak te dobro pozna, ali, glumi i krije, / ne iz poštovanja, jer to za te nije, / nego jer zna grabež i pohlepu tvoju / kojom vladaš svima kažuć narav svoju. / I da bi se spasô od sličnoga jada / siroti se čovjek kloni takva gada, / glumi poštovanje i poklon ti čini, / dokle trgom šeću Luteri, Kalvini«. Držić je zacijelo o protestantizmu znao više no što se može naslutiti iz oskudnih rečenica u firentinskom pismu, no nemoguće je znati kakvo je doista bilo njegovo stajalište prema tom učenju, budući da je opaska o »kugi luteranskog krivovjerja« izrečena u pismu Cosimu, koji je imao dobre odnose s papinskim Rimom (Pijem IV. i Pijem V.). Osim toga, Držić je tiskao Tirenu 1551. kod Andree Arrivabenea, kojega je venecijanska inkvizicija višeputno procesuirala zbog sumnje da je nabavljao, razmjenjivao i tiskao zabranjene knjige. Brat Vlaho prijateljevao je s Antonijem Bruciolijem (1496–1566), poznatim simpatizerom protestantizma, piscem komentara Staroga i Novoga zavjeta, knjige su mu spaljivane, 1548. osuđen je na dvogodišnji izgon iz Venecije, 1555. na javno pokajanje, a 1558. inkvizicija ga je zatvorila. Brucioli je djela posvećivao Ivanu, Nikoli i Augustinu Nalješkoviću, a u posveti Komentara Starog i Novog zavjeta (Commento al Vechio e Nuovo Testamento, 1544) zahvaljuje što mu je I. Nalješković pomogao oko tiskanja, što znači da je i sam bio pristaša protestantizma. Vlaha Držića – s I. Nalješkovićem – uveo je u dijaloge o tuči i umjetnosti (Dialogi di Antonio Brucioli della metaphisicale philosophia; Dialogi di Antonio Brucioli della naturale philosophia humana, 1545). Držićeva potreba da u povjerljivom pismu spomene i protestantizam zacijelo ima uporište u stvarnosti te mu je iz nekoga razloga bilo važno uvesti svoje stajalište u koncepciju rekonstruiranja sustava vladanja u Republici, a ako je suditi po metafori koju pritom rabi (»kuga«), njegov je odnos prema Lutherovim idejama bio negativan.
