PROSTITUCIJA

PROSTITUCIJA (franc. prostitution < kasnolat. prostitutio: javno izvrći na blud), razmjena seksualnih usluga za novac ili neku drugu nagradu koja se može smatrati plaćom.

Tijekom povijesti može se pronaći velik broj različitih tipova prostitucije i prostitutki: od babilonskih hramskih prostitutki, preko biblijske Rahabe iz Jerihona, sve do današnjih prostitutki. Kad je o srednjovjekovnom i renesansnom Dubrovniku riječ, moguće ih je klasificirati u dvije skupine: javne žene (prostitutke) i konkubine. U Dubrovniku je bilo mnogo izvanbračne djece, čiji su očevi bili patriciji, što znači da su vlastela imala priležnice, koje su najčešće bile sluškinje, o čemu govori Vlade: »S gospodarom vole na baštinu otit / neg s gospom; tuj stole nose gdi će sidit« (Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, 1, s. 110–111). Slično o bračnoj nevjeri govori i Nikola Nalješković u Komediji V., VI. i VII. Izvanbračni odnosi unutar obitelji – čiji je dio bila i posluga – mogli su potrajati dugo, čak do smrti jednog od ljubavnika/priležnika. Djeca iz takvih odnosa bila su »javna tajna« jer su se očevi u oporukama nerijetko sjećali izvanbračne djece i njihovih majki. Pučanskoj grani Držićâ rodonačelnik je bio Živko, filius bastardus Marina Valijeva Držića. Prema Statutu iz 1272. bilo je određeno da problem prostitucije ženskog člana obitelji treba rješavati unutar obitelji, tj. počini li koja djevojka takav »zločin«, otac i braća trebaju nesretnicu kazniti prema vlastitoj želji (lib. 4, c. 72.). U Statutu nema odredbi glede odijevanja prostitutki ili nošenja posebnoga znakovlja (poput remena ili kapuljače), što se može naći u nekim drugim eur. gradovima. Prva odredba o odijevanju prostitutki u Dubrovniku javlja se tek 1652. i njome se određuje da javne žene ne smiju nositi mušku odjeću. U normativnim odredbama dubr. općine iz XIII. i XIV. st. također nema ni jedne odredbe o stanovanju prostitutki ili limitaciji prostora njihova djelovanja. Statuti nekih drugih dalm. gradova iz XIV. st. (npr. Splita) sadrže takve odredbe. Prva odredba o stanovanju i djelovanju u Dubrovniku datira iz 1409: prostitutke su smjele stanovati u dijelu grada koji se protezao od doma Marina Crijevića do ograde ubožnice Marina Bodačića, te od ulice koja ide prema moru sve do linije polovice grada. Iz zapisa Kaznenog suda vidljivo je da je i prije te odredbe postojao bar jedan dio grada gdje su boravile prostitutke, a zvao se Castelleto, dakle onaj dio grada koji se spominje u odredbi iz 1409. U onodobnoj Veneciji ime grad. četvrti nastanjene prostitutkama bilo je jednako dubrovačkomu (Castelleto). Moguće je da je riječ i o javnoj kući nazivanoj prema dijelu grada gdje je bila smještena. Osim prostitutki koje su živjele u nekoj vrsti zajednice, u gradu su postojale i »slobodne« prostitutke koje su obavljale posao u svojim domovima ili u kućama svodnika. U istoj grad. četvrti gdje je bila smještena javna kuća postojale su i krčme, no, iako je vjerojatno, teško je tvrditi da su prostitutke djelovale u njima. U izvorima iz druge pol. XIV. i prve pol. XV. st. nema podataka o tome, i može se utvrditi tek nekoliko žena koje su u krčme zalazile da kupe vino za kućnu uporabu.

U Držićevu se opusu pojavljuje samo jedan lik za koji se izrijekom kaže da je kortidžana: Laura iz Dunda Maroja. Organizacijom prostitucije bavi se svodnica Anisula iz komedije Tripče de Utolče, koja u tom poslu ima i pomoćnicu, neimenovanu Djevojku, dok vile u Noveli od Stanca – Perlica, Kitica, Propumanica i Pavica, »batesa nad svime, koja penga lice« (3, s. 126) – koje su tobože pomladile Dživa Pešicu, nose imena onodobnih prostitutki (S. Stojan, Slast tartare: Marin Držić u svakodnevici renesansnog Dubrovnika, 2007). Vlaho iz Novele vraća se »s Duičinijeh skalina« (»Činit skakat umije s Duičinijeh skalina / gamad’ju kako s’ ti«, 1, s. 10– 11), gdje se zabavljao sa starijom prostitutkom s Garišta (»U one, čudan t’ si, stareži s Garišta«, 1, s. 20). U radu Dvičine skaline (1925) Pavle Popović je prvi utvrdio gdje se nalazila ta ulica te da su u njoj stanovale prostitutke. Osim u spomenutim dijelovima grada, zacijelo ih je bilo na Podmirju (»Miho: Iz Podmirja u onoga?«, Novela od Stanca, 1, s. 18), Pelinama (»Kotoranin: Da oprostite, one dobre persone koje svakomu daju, kako to i u vas na Pelilijeh«, Tripče de Utolče, IV, 6) te Prijekom (»Dživulin: Od našijeh strana? S Prijekoga ne idem, gdje vi dunidžate, gdje mi mačicem po kantunijeh skrobućete«, Dundo Maroje, I, 9). S istim mjestom Pomet povezuje Nika, Pijera i Vlaha: »A njeki tri iz Dubrovnika, amanti od Prijekoga, došli su s malom gracijom g bariželu…« (II, 10). Petrunjela pak Babi Pȅrinoj objašnjava razliku između rimskih i dubr. prostitutki: »Sjetna, što to govoriš? A jeda kako i one vaše od Pelila i od Podmirja ke se vazda od buha puđaju? Ovo je gospođa i kraljica bogata, puna joj je kuća srebra i zlata« (Dundo Maroje, III, 17).