POPOVIĆ, PAVLE

POPOVIĆ, PAVLE, srpski književni povjesničar (Beograd, 16. IV. 1868 – Beograd, 4. VI. 1939).

Završio Veliku školu u Beogradu 1889. Studirao dvije godine u Ženevi i Parizu (1894–96). Bio je dugogodišnji prof. na beogradskom Filozofskom fakultetu (1905 –38), urednik Srpskoga književnoga glasnika (1905–06) i Priloga za književnost, jezik, istoriju i folklor (1921–39), osnivač Društva za srpski jezik i književnost (1910), autor Pregleda srpske književnosti (1909), objavljenoga i na rus. jeziku (Obzor istorii serbskoj literaturi, 1912) i Jugoslovenske književnosti (1918), akademik Srpske akademije nauka od 1921.

U radu Dvičine skaline (1925) na temelju zapisa iz knjigâ parnica utvrdio je gdje se nalazila Duičina ulica te da su u njoj stanovale prostitutke i tako razjasnio Vlahovu repliku iz Novele od Stanca: »Činit skakat umije s Duičinijeh skalina / gamad’ju kako s’ ti« (1, s. 10–11). U raspravi Novela od Stanca (1925) – u koju je uklopio Dvičine skaline – opširno je prepričao sadržaj djela, objasnio značenje riječi nòvela, radnju (pogrešno) smjestio na Placu, u blizinu Male fontane, »pred lepi kladenac uza zid od vrata od Ploča«, a također upozorio da bi Martolica Vidov – na čijem je piru Novela od Stanca prikazana – mogao biti iz obitelji Džamanjić, što je potvrdio Petar Kolendić (Kad je postala Držićeva »Novela od Stanca«?, 1926). U radu Plakir i vila (1925) bavio se Grižulom: za njega je to najbolja Držićeva pastoralna drama »izvanredne« kompozicije i alegorijskoga karaktera: bračno združenje Vlaha i Kate Sorkočević prikazano je kao pomirba Kupida (Žuđenje) i Dijane (Čistoća). U sintetskoj raspravi Komedije Marina Držića (1929) razvrstao je piščeva djela u tri skupine: »plautinske komedije« (Pjerin, Skup, Arkulin), »komedije čiji je predmet uzet iz novela« (Tripče de Utolče) i »samostalnije komedije« (Dundo Maroje, Novela od Stanca). Bavio se i izvorima Držićevih drama: Skup je nadahnut Plautovim Ćupom (Aulularia), Arkulin Hvalisavim vojnikom (Miles gloriosus), izvor komedije Tripče de Utolče četiri su novele Decamerona Giovannija Boccaccia (III, 6; III, 9; VII, 4; VII, 8; Marin Držić i Molier, 1904). Tvrdnju o Boccacciovu utjecaju poslije je relativizirao (»Držić taj motiv možda nije uzeo neposredno iz Bokača, nego preko jedne talijanske komedije«), a Držićevu inspiraciju pronašao u komedijama Rhodiana (1553) Andree Calma i El Pedante (? 1529) Francesca Bella (Naknadno o »Mandi« Marina Držića, 1905). Budući da Calmovo djelo nije čitao – nego podatke crpio iz knjige Wilhelma Creizenacha Povijest novije drame (Geschichte des neueren Dramas, II, 1901) – tezu je osporio Tomo Matić (Molièrove komedije u Dubrovniku, Rad JAZU, 1906, 166). Donio je podatak da je Držić 28. II. 1538. izabran za orguljaša dubrovačke katedrale, za što je dobivao sto perpera godišnje; iz Lamenta de Intus objavio je dokument o napadu Vlaha Stjepanova Kanjice na Držića 17. IV. 1548, kao i dotad nepoznate pojedinosti iz pjesnikove biografije: molba Vlaha Držića da ga brat Marin zamijeni na mjestu pisara u vunariji, izbor za pisara u grad. solani, tužba protiv Ivana Dračevice (Arhivske vesti o Marinu Držiću, 1931). Da je Držić bio orguljaš te da ga je 1554. napao Dračevića istodobno je objavio i Milan Rešetar (Prilog biografiji Marina Držića, 1930). Kratki tekst Akrostih u Marina Držića (1940) odgovor je na primjedbu M. Rešetara (Djela Marina Držića, 1930), koji osim akrostiha Paula i Pava – za razliku od Popovića – nije vidio više ni jedan; Popović upozorava da se u Držićevim pjesmama javljaju i druga ženska imena (Pera, Anica, Spasa), i to u formi unutarnjega, a ne izvanjskoga akrostiha. Popovićevi radovi nerijetko su izazivali reakcije hrvatskih knjiž. povjesničara, a osobito ga je kritizirao Živko Jeličić (Držićevo djelo u svjetlu historiografskog i literarnog kontrapunkta, 1967). Premda je znao zapaziti da Popović nema uvijek dobar uvid u predloške (primjerice, u slučaju Rhodiane) te da su neki zaključci zastarjeli, Miroslav Pantić njegova istraživanja ističe kao uzorita, osobito radove Plakir i vila i Novela od Stanca; prvi zato što je autor »srećno razrešio« alegoriju Grižule, drugi jer je istaknuo postupke u oblikovanju predmetnotematskoga svijeta djela, psihol. iznijansiranost likova te Držićevu brigu za naoko nevažne detalje (Četiri stoleća u potrazi za pravim likom Marina Držića, 1958).