POPOVIĆ, BRUNO

POPOVIĆ, BRUNO, hrvatski esejist i književni kritičar (Zagreb, 17. VII. 1928).

Studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje većinom kritike i eseje, analizirajući knjiž. opuse starijih i novijih domaćih i inozemnih autora, najčešće s motrišta književnofilozofijske hermeneutike. Pisao je o M. Držiću, Anti Kovačiću, Silviju Strahimiru Kranjčeviću, Janku Poliću Kamovu, Antunu Gustavu Matošu, Antunu Branku Šimiću, Slavku Kolaru, Augustu Cesarcu, Petru Šegedinu, Ranku Marinkoviću, Marijanu Matkoviću, Vladi Gotovcu, Mati Ganzi i dr. Monografski je pisao i o Miroslavu Krleži (Tema krležiana, 1982). Objavljivao je poetske, prozne i dramske tekstove te adaptirao mnogobrojna djela za radiodramske izvedbe. Njegov najpoznatiji roman, Dan kao svaki drugi (1979), prožet je esejističkim ekskursima o filozofskim i etičkim problemima suvremenosti. Važne su mu kritičko-esejističke knjige Neko vrijeme (1966), Pamfleti (1969), Matoš i nakon njega (1972), Književna Europa i drugi fragmenti (1978), Časoslov iz Babilona (1990).

Knjiž. stvaralaštvom M. Držića bavio se u nekoliko navrata, razmatrajući scenske, kazališnorecepcijske i poetičke osobitosti njegova djela. U radu Držić naš današnji (1958) analizira očekivanja kaz. publike koja Držiću pristupa iz točke suvremenosti i na taj ga način nastoji tumačiti, dok o pov. aspektima Držićeve inscenacije opširnije piše u eseju Teatar Marina Držića: uz 450. godišnjicu rođenja dubrovačkog komediografa (1958). Filozofijski su intonirani i Popovićevi eseji Vladar od smijeha (1958), Homo ridens: Držić naš današnji (1962) i Porod od smijeha (1963), u tematskom smislu slični, u kojima se opisuju modusi proizvodnje Držićeve komike. Popovićev se pristup Držiću – a na sličan način pristupa i drugim književnicima – može okarakterizirati kao fenomenološko-hermeneutički (npr. modusi komike, smijeh, recepcijski horizont).