PISAR

PISAR, osoba koja je svladala vještinu pisanja, cijenjena, budući da je obnašala odgovorne društvene dužnosti.

U razvijenom sr. vijeku i renesansi, prije negoli se proširila tehnika tiska, pisar (amanuensis) je u radionicama pri sveučilištima prepisivao knjige za studente, a svećenik-pisar u samostanima knjige liturgijskoga karaktera. Za prepisivanje knjiga školovali su se i naručivali pisari-iluminatori, koji su isključivo likovno ukrašavali tekst izrađujući inicijale i minijature. U javnim službama djelovali su i pisari-notari (notarius publicus), javni bilježnici, osobe od povjerenja koje su sastavljale i izdavale javne isprave. Pojava tiskanih knjiga u renesansi nije smanjila opsesiju tehnikom i priborom za pisanje. U tom je razdoblju napisan niz traktata o tehnologiji i umijeću pisanja. U Dubrovniku je interes za pribor za pisanje – pero, tintu i papir – bio tim veći jer slanje rukopisa u europska tiskarska središta nije bilo jeftino, a i prva dubr. tiskara proradila je tek potkraj XVIII. st. pa su se mnoga knjiž. djela, koja nisu bilatiskana, prepisivala rukom. Širenjem tehnologije tiskanja knjiga mnogi su se pisari morali zaposliti u tiskarama ili knjižarama. Samo najbolji među njima dobivali su narudžbe od bogatih bibliofila, koji su više cijenili rukopisnu knjigu nego tiskanu, no njihov se broj ubrzano smanjivao u posljednjim desetljećima XV. i u prvim desetljećima XVI. st. Najneugodnija posljedica višestrukoga prepisivanja, često s prije prepisanih predložaka, bilo je kvarenje teksta. Upravo se toga bojao Držić: kad je vidio što se događa s Tirenom, odlučio ju je tiskati. O tome govori u posveti plemiću Marinu Ivanovu Puciću: »Budući, gospodine Maro, vridni vlasteline, plemenita krvi, srčani prijatelju, od mnozih moljen bio da komediju Tirenu (koju ovo minuto vrime, za ne stat zaludu, složih i za arajdat prijatelje prikazah) dam na svitlost, i budući se rodio naravi za poslužit i pogodit svakom u stvari razložite, nije mi se moglo smanje neg njih volju učinit, i najliše, er ova ista komedija bijaše jure u rukah od njekijeh ki je davahu svojijem prijateljem ispisovat, kojijem pismom s brjemenom bi ostala (kako i u Rimu Paskvin) bez nosa i bez ruka, razbijena i razdrta, da joj se ne bi znao početak ni svrha«. Držić je često odlazio u dubr. Kancelariju, ponajprije zbog ustupanja prihoda od rektorskih posjeda, zajmova, namirenja i odgađanja dugova, emancipiranja od članova obitelji, a 17. IX. 1563. dao je opširnu izjavu u parnici braće Primović.

I sam je obavljao službu pisara: Veliko vijeće je 16. I. 1545. prihvatilo – s četiri glasa protiv – molbu Vlaha Držića da ga na mjestu pisara vunarskoga ceha zamijeni brat Marin, budući da će biti četiri mjeseca odsutan zbog poslova u Veneciji, a od 23. III. 1553. do 11. IX. 1556. Držić je obavljao službu pisara u gradskoj solani, koje se svojevoljno odrekao. Prigodom toga izbora, za Držića je bilo dvadeset pet velikovijećnika, a šesnaest protiv. Kolika je bila važnost notarskoga zapisa svjedoči i vlastoručno pisana Držićeva mjenica od 16. VIII. 1551. kojom jezajamčio da će Martinu Ivanovu Šumičiću u roku od dvije godine vratiti devedeset dukata, a naveo je da »zapis vrijedi kao da je zapisan u knjizi notarijata notarovom rukom« (»e q[ue]sta scritta s’intenda come se fusse scritta in libro di notizia p[er] mano di Nottaro«). (→ KANCELARIJA)