PAVAO III

PAVAO III. (pr. ime ALESSANDRO FARNESE), papa od 1534. do 1549 (Canino, 29. II. 1468 – Rim, 10. XI. 1549).

Obrazovao se u Rimu te na dvoru Lorenza Veličanstvenoga u Firenci. Papa Aleksandar VI. imenovao ga je 1493. kardinalom; parmski biskup bio je od 1509. God. 1540. odobrio je osnivanje isusovačkoga reda, 1542. utemeljio Rimsku inkviziciju, 1543. objavio Indeks zabranjenih knjiga, u prosincu 1545. organizirao Tridentski koncil, 1546. započeo gradnju crkve sv. Petra u Rimu. Izopćivši 1538. engl. kralja Henrika VIII. nakon rastave s Katarinom Aragonskom, izazvao reformaciju u Engleskoj. Karla V. podupirao je u borbi protiv Schmalkaldenskog saveza njem. protestantskih kneževina. Za njegova pontifikata Michelangelo je dovršio Posljednji sud u Sikstinskoj kapeli (1541).

U listopadu 1549. Pavao III. najavio je 1550. svetom godinom, no nije ju i proglasio jer je sljedeći mjesec umro. Njegov je nasljednik Julije III. nakon duge konklave izabran 7. II. 1550, a posvećen tek 22. II. 1550. pa je proglasio svetu godinu 24. II. i ta je sveta godina trajala kraće, deset mjeseci (do 24. XII. 1550). Budući da se u Dundu Maroju na više mjesta spominje proštenje (tj. sveta godina: I, 9; II, 13; III, 6, 8, 17; IV, 2), Petar Kolendić je dokazivao da se radnja komedije događa upravo 1550 (Premijera Držićeva »Dunda Maroja«, 1951). Od svih papa koji su pontificirali u doba Držićeve zrelosti (Klement VII., 1523–34; Julije III., 1550–55; Marcel II., 1555; Pavao IV., 1555–59; Pio IV., 1559–65), papu Pavla III. možda je i vidio. Naime, Karlo V. – kojega Držić spominje u pismu Cosimu I. Mediciju 2. VII. 1566 – i Pavao III. susreli su se u gradu Lucca poč. rujna 1541. Kako je Držić 12. VI. 1541. izabran za rektora Kuće mudrosti (Casa della Sapienza) i prorektora Sveučilišta u Sieni, moguće je pretpostaviti da je bio među onima koji su pozdravili papu na putu za Luccu.