OVIDIJE NAZON, PUBLIJE (PUBLIUS OVIDIUS NASO)

OVIDIJE NAZON, PUBLIJE (PUBLIUS OVIDIUS NASO), rimski književnik (Sulmon, danas Sulmona, 20. III. 43. pr. Kr. – Tomi, danas Constanţa, ? 17).

Podrijetlom iz ugledne provincijske obitelji viteškoga staleža, obrazovao se u Rimu, gdje je isprva obnašao niže dužnosti u javnoj službi, no ubrzo se sasvim posvetio pjesništvu. Car August prognao ga je 8. godine na crnomorsku obalu. Kao razlog progonstva sam Ovidije navodi jedno svoje djelo, zacijelo Ljubavno umijeće (Ars amatoria), te polit. pogrešku, najvjerojatnije umiješanost u nepoznati skandal u carskoj obitelji. Iako je u trenutku odlaska u progonstvo slovio za najvećega živućega rim. pjesnika, ni August ni njegov nasljednik Tiberije nisu ga do kraja života pomilovali. Osim izgubljene tragedije Medeja (Medea) njegovim se mladenačkim radovima pribrajaju ljubavne elegije, koje je počeo pisati već kao osamnaestogodišnjak (Ljubavne pjesme – Amores, danas poznate prema drugom izdanju, oko 16. pr. Kr.). Heroide (Heroides), zbirka fiktivnih po-slanica u elegijskim distisima što ih svojim odsutnim muževima ili ljubavnicima upućuju mitske junakinje, jedno je od njegovih najpoznatijih djela. Didaktičke je naravi krnje očuvana Njega ženskoga lica (Medicamina faciei femineae), a s poukom, iako često parodiranom, računa i Ljubavno umijeće. Prve dvije knjige toga djela zamišljene su kao zavodnički priručnik za muškarce, a treća istovrsne upute nudi ženama. Možda da ublaži sablazan koju je izazvao među konzervativnom publikom, Ovidije se nedugo potom, između 1. pr. Kr. i 2. godine, javio Lijekovima protiv ljubavi (Remedia amoris). Metamorfoze (Metamorphoses), unatoč najavi o neprekinutoj priči od postanka svijeta do pjesnikove sadašnjice, zapravo su niz od približno dvije stotine pedeset osamostaljenih mitskih epizoda koje labavo povezuje jedino motiv nadnaravne promjene oblika. Prije odlaska u progonstvo završio je i prvih šest knjiga Kalendara (Fasti) o rim. svetkovinama i obredima od siječnja do lipnja. Iz prognaničkoga je razdoblja najstarije pet sačuvanih knjiga elegija, Žalobnice (Tristia), kojima dominira autobiografska refleksija i dojmljiva slikovnost barbarskoga krajolika. Poslanice s Crnoga mora (Epistulae ex Ponto) od prethodne se zbirke razlikuju po tome što su njihovi naslovnici imenovani. Ovidije je i u hrv. latinizmu nedvojben uzor za pripovijedanje u elegijskim distisima. Uz mnoge preradbe Ovidijevih stihova na hrvatski u starijoj književnosti, osobito u knjiž. opusima Hanibala Lucića, Barne Karnarutića, Junija Palmotića, Ignjata Đurđevića i Josipa Betondića, postoje i neki noviji prijevodi, primjerice Tome Maretića i Tomislava Ladana.

S Držićevim se stvaralaštvom Ovidije dovodi u vezu u monografiji Franje Švelca Komički teatar Marina Držića (1968), koji smatra da Držić u mitološko-rustikalnim dramama preuzima konvencionalni ovidijevski pastoralni topos. Jer, Tirena se »zbiva u planini, u idealnom pejzažu s lugovima, kladencima i sjenovitim drvećem«, a isti topos upotrijebio je u »arkadijskom djelu« Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, čija je fabula zacijelo ovidijevska, pa i u Grižuli. Frano Čale u Skupu pronalazi jasne odjeke stihova (277–278) o zlatu iz Ovidijevih Lijekova protiv ljubavi (»Aurea sunt vere nunc saecula; plurimos auro / Venit honos, auro conciliatur amor«), a negromantovo spominjanje zlatnoga doba (aura aetas) u Dundu Maroju također smatra dalekim refleksom ovidijevske koncepcije »Saturnova vladanja«, koju su preuzimali gotovo svi renesansni pisci (Marin Držić: Djela, 1979).