NIKO

NIKO, lik u komediji Skup, brat Dobre i Zlatoga Kuma, dundo Kamilov.

Prvi se put pojavljuje u drugom prizoru četvrtoga čina, u razgovoru s Pjerićem, koji mu otkriva da se Kamilo vjerio s Andrijanom, našto on reagira ironično: »Kamilo se je vjerio?! To je što Kamilo mre! Pače s’ dobro rekao ‘mre’, – mre u svojoj injoranciji. Vjerio se je bez ličencije od starijeh, a sad: ‘Dundo, pomozi ga!’ Ako se je vjerio, što mu ću ja pomoć? Jeda bi htio koji dinar da skroji od raza, od veluta, od demaškina?«. Nakon toga pojavljuje se još u osmom prizoru istoga čina, gdje se protivi Dživovim nazorima o bliskijem odnosu očeva i sinova: »Grubo je čut: narodit mlad čovjek ošpedao djece i, za hranit ih, grabit, krasti i ašašinavat i dat zlo’ česti dušu; a nije grubo da se oženi vlastelin od brjemena, bogat i koji ne ima potrjebu vragu dušu davat«. Niko je predstavnik ostarjeloga plemstva koji zastupa konzervativna stajališta o odnosima u obitelji, ženidbi starijih muškaraca mladim djevojkama, kritizira dezvijanu mladost i nov način odijevanja (»U plaštijeh od persa, u gaćah od svile, u rukavicah profumanijeh!«, IV, 2), no istodobno je svjestan novoga vremena pa osuđuje injoranciju, izruguje stajalište da je važnije izvana »personu uresit« nego se brinuti o »urešenoj pameti«. Premda će Nikova stajališta Dživo okarakterizirati kao tvrdoglavstvo, Nikova će tradicionalna etika ipak biti prožeta nedvojbeno važnim mislima o presudnosti obrazovanja: »Ma jes, od te dobi sad itko na skulu hodi! Sramota je u ovom gradu sad na skulu hodit, a nije sramota ne umjet ni legat ni pisat. // Ne denjamo se svitu nosit koja se u Gradu čini, neg ištemo ispriko svijeta komade koji nam će personu uresit; a ne nastojimo da nam ispriko svijeta meštri dohode da nam pamet urese. // … izagnite injoranciju iz vas da, kad na staros dođete, da nijeste kao i njeci koji ni sebi ni republici ne valjaju, koji su od štete a nijesu od koristi. Injorancija je vazda od štete!« (IV, 2). Nikovo je stajalište zapravo humanističko: naobrazba čovjeka udaljava od njegove zvjerske prirode (feritas) te on govori o onome o čemu i Pomet u Dundu Maroju: »s razumnijem srjeća stoji; s ludjaci, s potištenjaci, s injoranti ona ne opći« (III, 14).