NEPOTIZAM

NEPOTIZAM (tal. nepotismo, prema nepote < lat. nepos, genitiv nepotis: nećak, unuk, potomak), težnja svjetovnih i duhovnih moćnika da povlašćuju rođake i miljenike i priskrbljuju im časti i službe. Nepotizam je bio poznat već u antici, no osobito je raširen postao u papinstvu u srednjem i novom vijeku, a vrhunac je dosegnuo u razdoblju od XV. do XVII. st.

Sudi li se o M. Držiću na temelju mnogih novčanih dugova, teško bi se moglo zaključiti da je imao kakvih posebnih povlastica u Republici. Iako je dubr. vlada to i inače činila, jedna od povlastica mogla bi biti financ. potpora za školovanje u Italiji, koju mu je Vijeće umoljenih odobrilo 24. VIII. 1538. S malom razlikom u glasovima (18 za, 15 protiv), odlučeno je da mu se dodijeli trideset dukata. Ipak, jednu je povlasticu kuća Držićâ svakako imala, a to je nasljedno upravljanje crkvom Svih Svetih (Domino) u Dubrovniku i opatijom sv. Petra na Koločepu, pa je službu isključivo po toj liniji naslijedio i Držić. Kad je 1501. umro Džore Držić, rektorat nad Dominom preuzeo je njegov polubrat Andrija, zadržavši ga do 1526, a onda ga se »dobrovoljno odrekao« u korist M. Držića. U pismima Cosimu I. i Francescu Mediciju Držić je artikulirao stajalište o neodrživosti staleškoga nepotizma. Premda je u Dubrovačkoj Republici moć imao stalež, a ne pojedini rod, ipak je rodovskih nepotističkih zloupotreba svakako bilo. Njegove ideje da vlast trebaju podjednako dijeliti plemići, građani i poneki stranac te misli koje u Dundu Maroju iznosi Pomet – a tiču se vrline (virtù), sreće (fortuna), prilike (okazijon) i prilagođavanja (akomodavanje) – svjedoče da se zauzimao protiv povlastica koje proistječu iz staleške, rodovske ili druge pripadnosti, a zagovarao razum i sposobnost kao pretpostavku sretnoga društva.