MUHOBERAC, MIRA
MUHOBERAC, MIRA, hrvatska književna i kazališna kritičarka i dramaturginja (Dubrovnik, 18. VIII. 1959).
U Zagrebu je 1982. diplomirala na Akademiji za kazalište, film i televiziju (smjer dramaturgija), a 1983. na Filozofskom fakultetu (jugoslavenski jezici i književnosti). Djeluje kao dramaturginja i umj. suradnica redatelja te predaje kao vanjska suradnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Istaknula se dramaturškom obradom Gospode Glembajevih Miroslava Krleže, dramatizacijom njegova romana Na rubu pameti, Kralja Leara Williama Shakespearea, Velikoga briljantnoga valcera Drage Jančara, u Dramskom kazalištu »Gavella« i HNK-u u Zagrebu, Shakespeareova Koriolana i Richarda Trećega na Dubrovačkim ljetnim igrama, Osmana i Dubravke Ivana Gundulića u HNK-u u Zagrebu te Dunda Maroja M. Držića u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh. Radila je kao dramaturginja u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku (Orfeo i Suzana čista Mavra Vetranovića, U očekivanju Godota Samuela Becketta, Alisa iza kompjutora Vanje Matujec, U lugu onomuj Nikole Nalješkovića, Život je san Pedra Calderóna de la Barce), a u istom je kazalištu obnašala i dužnost ravnateljice (2002–04).
Osim što je priredila nekoliko izdanja (Dundo Maroje i druga djela, 1998; Skup, 1998; Skup – Tirena, 2006), o M. Držiću pisala je u radu Dživulin Lopuđanin (prilog proučavanju poetike Držićeva djela) (1987), u kojem je povijesno kontekstualizirala prizor u kojem se pojavljuje Dživulin (uloga pučana u dubr. mornarici) te analizirala funkciju lika, napominjući da on nije samo jedna od varijacija tipa miles gloriosus. Držić se poslužio tzv. dvostrukim iskazivanjem, govor lika postao je govor autora: pomorac je »’zastupnik’ autorove svijesti (književnog subjekta), suprotagonist Držićeva unutarnjeg dijaloga s Vlasti – Lopuđaninovom (Držićevom) satirom raskrinkava se okupljeno društvo«. Tim je pokazala da Dživulin nije periferni lik, nego je njegovo uključivanje u fabulu povezano s autorovom ironizacijom dubr. vlastele, koja se, smijući se Lopuđaninu, zapravo smije sama sebi. U radu Dramski i kazališni prostori Držićevih drama: Držićeva koncepcija i strukturacija prostora (2007) razrađuje već poznate teze o identifikaciji teatra i grada, mehanizmima kaz. subverzivnosti, »blizanačkoj strukturi« drama kao zrcalu dubr. stvarnosti, teatra u teatru, iznoseći pritom i ekskluzivnije, a ničim argumentirane pretpostavke, primjerice, da Držićev teatarski projekt »ugušen je u samom začetku: krađom ili ukinućem komedije Pomet, prve eruditne komedije u hrvatskoj drami i kazalištu, zatim prekidom izvedbe pastorale Tirene Prid Dvorom i njezinom izvedbom sljedeći put – u malom, zatvorenom, pirnom prostoru, onemogućivanjem izvedbe Dunda Maroja pred Dvorom pred golemim mnoštvom i premještanjem predstave u Vijećnicu za mali broj gledatelja«.
