MENČETIĆ (MENZE), ŠIŠKO
MENČETIĆ (MENZE), ŠIŠKO, plemić, hrvatski pjesnik (Dubrovnik, 27. II. 1457 – Dubrovnik, VI. 1527).
Sin Šimuna i Veće (Veronike) Đurđević (Giorgi). Imao je braću Damjana, Ivana i Marina te sestre Margaritu, Katarinu, Magdalenu i Paulu. Školovao se u dubr. humanističkoj školi. Bavio se trgovinom. U prosincu 1521. obnašao je dužnost kneza. God. 1497. oženio se Margaretom Gundulić, s kojom je imao dva sina, jednoga nepoznata imena(vjerojatno Šimun) i Marina te kćer Veću (Veroniku). Umro je u epidemiji kuge zajedno sa sinovima. U sudskim knjigama često se spominjao kao tužitelj, svjedok i optuženik, najčešće zbog prijeke naravi i okrutnosti prema ženama. Osim vršnjaka Džore Držića, najstariji je dubrovački svjetovni lirik kojemu je poznat opus: sačuvano je pet stotina njegovih pjesama u zasebnom rukopisu, ali i u Ranjininu zborniku. U akrostisima njegovih pjesama spominje se dvadeset pet ženskih imena. Ljubavne pjesme nastale su pod utjecajem Francesca Petrarce, a još više njegovih tal. sljedbenika XV. st. Na dva mjesta voljenu ženu naziva i imenicom frava, što ga povezuje s utjecajem njem. Minnesänga. Jezik je njegovih pjesama jekavsko-štokavski, s nešto ikavizama i čakavizama. Ženu je doživljavao u kategorijama neoplatonizma, kao uzvišen izvor ljubavi, opjevavao je rituale zavođenja, izvanjska stanja zaljubljenosti s mnogobrojnim aluzijama na obljubu. Najčešća mu je metaforika bolesti, smrti i umiranja.
U doba Držićeve mladosti Menčetić je bio najpoznatiji dubrovački lirski autor pa je Držić nedvojbeno poznavao njegove pjesme, čitao ih i preuzimao njihove ritmove i pjesničke slike. U doba kad je Menčetić umro Držić je već bio preuzeo funkciju rektora crkve Svih Svetih (Domino). U prvom prologu Tirene Vučeta – predstavljajući Držića – govori i o Menčetićevoj pjesničkoj slavi:
»Mnozi su još bili pri vodah ki takoj
s vilam su općili u vrime staro toj.
Gdje Šiško Vlahović ne slove mudrosti,
toli slavan plemić, meu svitlom mladosti?
Pune su planine, pune su i gore,
polja i ravnine iširoko more
imena puno je Šiška Vlahovića
vridna čâs koji je izbranih mladića.
S tolikom radosti taj mladac spievaše,
er svakoj mladosti srca podiraše;
gizdave sve vile lugove ohođahu,
stanove svo’e mile, a za njim hođahu«
(s. 139–150).
Nakon što su ga optužili za plagijat, braneći se u poslanici Svitlomu i vridnomu vlastelinu Sabu Nikulinovu Marin Držić, ponovno je spomenuo Menčetića, metaforom tanca ističući posebnost njegove pjesničke osobnosti:
»s kim ȍpćî i hȍdî njekada i Džore,
i Šiško ȉzvodî tanačce kraj gore,
s večera do dzore spievaje tej pjesni,
zemlja, lies i more od slasti ter biesni«
(s. 7–10).
Varijaciju LXI. soneta Francesca Petrarce (Benedetto sia ’l giorno, e’l mese, et l’ anno) nalazimo u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena
(»Blažen je vječni raj koji te uživa;
blažen je i cvitak taj ki tvoj pram odiva,
i zemlja blažena ku pleše stupaj tvoj
i trava zelena, kraljice svih gospoj;
blažen je i pogled taj ki pozri tvoj ures«,
2, s. 143–147),
a po mišljenju Josipa Torbarine, Držić je »litaniju blaženstva« mogao preuzeti i iz Šiškove pjesme Blaženi čas i hip najprvo kad sam ja (Marin Držić, pjesnik, 1967). Menčetićeva pjesma Tko želi svital raj da gleda na sviti i stihovi:
»Govor tej gospoje ishodi medan glas,
a to lȉ kad poje, strne mi svaki vlas.
Hladak lip ishodi kad usta otvora,
po kih se jur plodi koralj, cvit od mora«,
mogli su biti poticaj Držićevoj pjesmi br. 5 (Tko hoće liposti anđelske sve vidit):
»A kad rič medenu tko bude nje čuti,
svu rados ljuvenu u srcu oćuti « (s. 10–11).
Motiv leptira iz XIX. Petrarcina soneta (Son animali al mondo) Menčetić je varirao u pjesmama Stvori Bog krjepostju zvir ke vid ne sveda i Jes narav letušta (ovo je nje zlamen), a posljednja je nadahnula Držića za pjesmu br. 8 (Dvi zvizde ljuvene na ličcu rajskomu), koja završava distihom
»Stvoren sam, viđu ja, letušte naravi,
ka na plam gre er sja, gdi život ostavi« (s. 11–12),
što je slično Menčetićevim stihovima:
»Jes narav letušta (ovo je nje zlamen):
od ognja gorušta kad vidi gdi plamen,
doleti oni čas, mnijući da oganj
dati jo’ će njeku slas, ter zgori živa na nj«.
Tipično petrarkističke sintagme Držić će nalaziti kod Menčetića, primjerice: »razmi još sam pogled, prid kim mê srdačce / staplja se kako led na gorko sunačce« (Slišite ovi sud, molim vas za ljubav), koja se nalazi u Tireni: »skončava nje pogled mê željno srdačce / studeni jakno led zgar svitlo sunačce« (I, 3, s. 305–306), što će poslije biti parodirano u replici Pedanta Krise »topim se kao led« (II, 4). Nedvojbeno je dvostih »Na nebu što ’e gori u vječnoj svitlosti, / kad su ovdi u gori tolike liposti?« (II, 2, s. 525–526) varijacija Menčetićeve pjesme: »Višnji Bog na nebi, vladalac od zvizda / što stvori sam sebi, kad ovo nam izda?«. Svetozar Petrović primjećuje da u Držićevoj lirici ima pojedinosti iz Menčetićeva rječnika i rimarija te za njega karakterističnih deminutiva (rozica, dušica, sunačce – srdačce), dakle onoga što je u njegovo doba bilo poznato, a donekle staromodno (Umeci petrarkističke lirike u komedijama Marina Držića, 1967).
