MELANKOLIJA

MELANKOLIJA. U suvremenoj medicini melankolija označava psihotične poremećaje raspoloženja i depresije koje karakterizira nizak stupanj volje i izostanak energije.

U pov. smislu, melankolija je i mentalna i fizička kategorija, prema kojoj se melankolično stanje karakterizira više kao uzrok nego kao osobina bolesti. U renesansnom značenju melankonija je jedan od četiriju humora koji u različitom omjeru formiraju ljudsko tijelo. Povezivana je s najtamnijim astrološkim znakom, planetom Jupiter, zatim s najugašenijim elementom materijalnoga svijeta – zemljom, i konačno s crnim žučnim iscjetkom. Postojala je i pozitivna melankolija, posebno kad je poticala ljubavne ili religiozne ushite. Melankolija je kao zasebna bolest prvi put spomenuta u V. st. pr. Kr. Hipokrat je u aforizmima spominje kao dugotrajno stanje straha i indisponiranosti. U renesansi se vjerovalo da je najbolji lijek za melankolično stanje glazb. terapija i terapija plesom. Alegorijski crtež Albrechta Dürera iz 1514. pri-kazuje melankoliju kao ženu mrka izraza lica, u sjedećem položaju, okruženu alkemijskim i astrološkim simbolima. Temeljnim elementima – zemlji, vodi, zraku i vatri – odgovarala su četiri humora u tijelu. Vjerovalo se da ti humorni sokovi uzrokuju melankolični, flegmatični, sangvinični i kolerični tip ili melankolično, flegmatično, sangvinično i kolerično stanje te da kombinacija tjelesnih sokova uzrokuje psihol. razlike među pojedincima. Idealom se smatralo postizanje ravnoteže između četiriju humora, a vjerovalo se da do tjelesnog poremećaja dolazi čim jedan od njih nadvlada. Najteži od njih bila je depresija, koja je, kako se vjerovalo, bila izazvana pretjeranom količinom melankoličnih sokova. Med. koncepcija humora, premda joj je bila temeljna psihol. dimenzija, imala je kod renesansnih ljudi i određenu dopunu u anatomskoj ideji o trostrukoj hijerarhiji ljudskih organa i njihovu međusobnom djelovanju: najniže mjesto pripadalo je jetri, jer je ona središte vegetativne strane ljudskoga života, središnjim emocionalnim dijelom organizma držalo se srce, a najviše je mjesto zauzimao mozak. Iz te medicinske, ali i teol. koncepcije tijela izvodile su se pomodne misaone konstrukcije o svj. neredu koji su izazvale negativne energije i pogrešni rasporedi humorâ. U renesansi je postojala i teorija prema kojoj melankolija i njezini sokovi, ako su dobro odmjereni, mogu od najopasnijeg i najnižeg od svih sokova doći na najviši stupanj i postati humor koji odlikuje djelovanje najvećih filozofa i mislilaca. Tu je teoriju zastupao Marsilio Ficino: da bi izliječio melankolične osobe, sugerirao im je dobro vino i aromatiziranu hranu, miomirise, čist zrak, sunce i glazbu. Najvažnije je renesansno djelo o melankoliji spis Anatomija melankolije (The Anatomy of Melancholy, 1621) engl. pisca Roberta Burtona (1577–1640), u kojem se iznosi sinteza općih pogleda na melankoliju ondašnjih teologa i filozofa, liječnika i dramatičara.

U Držićevu se opusu melankolija (malankonija malankunija) spominje u komediji Dundo Maroje, i to u trećem i četvrtom činu, kad se započne raspletati odnos između Dunda Maroja i Mara, odn. kad otac prevari sina i namiri vlastiti gubitak robom koju je Maru posudio Sadi, a polog od tri tisuće dukata dala Laura, zbog čega se Maro našao u nezavidnoj situaciji. Za razliku od Pometa, koji je shvatio da treba prihvaćati promjenjivost fortune, preživjeti loše dane jer će nakon njih doći bolji, Maro zapada u desperacijon i ne vidi izlaz iz situacije. Nasuprot njemu, Popiva smatra da u trenucima propasti ne treba gubiti vrijeme i očajavati, nego »učinit obraz od mariola« (V, 1), predlažući, primjerice, da okradu Lauru, ubiju Pometa. On gospodara upozorava da ne treba biti malankonik, nego tražiti izlaz iz situacije, makar to podrazumijevalo i nečasne postupke. Melankolija je stanje karakteristično ponajprije za Mara, gubitnika sklona očajavanju, jadikovanju i potištenosti. U skladu s renesansnim razumijevanjem melankolije, to je stanje u Držićeva lika vezano uz srce: »Popiva: ’Vod’ me kud znaš!’ Da’ da tanac izvedemo! Tao ti Boga, što ’vodi me’? Otresi se, da pođemo k sinjori s svijetlijem obrazom, er ako sinjora nòtâ tvoju malankoniju, u suspet uze i ne učini ništa, a tebe udri nogom« (III, 8); »Popiva: Pušta’ sada malankoniju! S kurvami imamo što činit. Čin’ da si sada mariol: unjigaj, umjej fengat« (III, 13); »Maroje: Tuge me postaraše. Ti ki si mlad ne davaj tuge na srce; nije gore stvari neg malankonije« (IV, 2); »Popiva (sam): Ova sinjora u čijeru i u govorenje para da nije ona, ali tko ima suspet od česa, tako mu i para i što nije. Ma ȍvo mi gospodara!Adio, malankonik ti je! Što će bit? – Gospodaru!« (IV, 13); »Popiva: Gosparu, njeka ti je boles i malankonija od srca stegla, ter ti i nevelika stvar prem velika para; nemo’ tako!« (IV, 13); »Popiva: Ma kad dođeš k njoj, ne kaži malankoniju, usiluj se veseo bit« (IV, 13). Melankolija se spominje i u komediji Arkulin, primjerice u solilokviju u kojem Tripe jadikuje nad sudbinom Kotorana kojima se Dubrovčani rugaju: »Da vrag uzme oni djavolji ajer ki nas pridrtijeh rađa, da smo za rug Dubrovčićem i vituperijo vragu i njegovu ocu. Njeka me malankunija uhiti razbirajući ove stvari; po’ ću malo začet uz luet, da mi malankonija od srca otide« (II, 3).