MEDICI, LORENZINO DE’

MEDICI, LORENZINO DE’, talijanski književnik (Firenca, 22. III. 1514 – Venecija, 26. II. 1548).

Poznat je pod deminutivom imena Lorenzo zbog sitne građe; zbog kaznenoga prekršaja što ga je počinio poslije je preimenovan u Lorenzaccio. Sin Pierfrancesca i Marije Soderini; potječe iz manje ugledne grane obitelji (popolani). Kad je 1530. u Rimu, da bi privukao pozornost, odrubio glave statuama rim. imperatora, došao je na zao glas i kod pape Klementa VII. Kako bi izbjegao papinu kaznu, sklonio se u Firencu kod rođaka, vojvode Alessandra. Kad je on, u vezi s nasljedstvom, presudio u korist drugoga rođaka Cosima, potonjeg Cosima I., Lorenzino je smislio plan za osvetu. U noći Sveta tri kralja 1537, uz pomoć sluge, namamio je Alessandra u svoju kuću i ondje ga ubio. Pobjegao je potom u Bolognu, odakle je pokušavao među firentinskim izgnanicima organizirati pobunu protiv novoga vojvode, ali je pokušaj, zbog njihova oklijevanja, propao. Sklonio se u Veneciju tražeći pomoć, ponajprije od Francuza, koji su tada s Firencom bili u neprijateljskim odnosima, no stigla ga je osveta Cosima I. Autor je dvaju knjiž. djela, Apologia i komedija Aridosia. Apologia je Lorenzinova obrana, vješto argumentirana, u kojoj govori o razlozima svojega čina, uperenoga protiv tiranina. Progovara kao humanist republikanac i njegov postupak treba promatrati u svjetlu onoga što je učinio Brut dignuvši ruku na Cezara. Aridosia je napisana i na pozornici izvedena 1536, u čast vjenčanja Lorenzinova rođaka Alessandra i Margherite od Austrije, izvanbračne kćeri Karla V. Lorenzino je za predstavu iskoristio prostor bolnice Dei Tessitori. Naručio je od Bastiana da Sangalla opasan scenski stroj, koji je prijetio da će pasti na mladence. Komedija u pet činova temelji se na klasičnim ant. uzorima. Aridosio je uskogrudan i škrt, a njegov brat Marcantonio dobričina i popustljiv. Erminija, jednog od dvojice Aridosijevih sinova, usvojio je stric Marcantonio, koji se, iako tolerantan, protivi Erminijevoj ljubavi prema Fiammetti, za koju je bio predvidio samostanski život. Tiberio, drugi Aridosijev sin, voli Liviju, robinju svodnika, za čiju je slobodu potrebno izdvojiti velik novčani iznos. Cassandra, Aridosijeva kći, zaljubljena je u Cesarea, ali mladićev otac ne želi nevjestu bez miraza. Zaljubljenima pomaže sluga Lucido. Kako bi spriječio da svodnik zatekne Tiberija u Livijinu društvu, pomaže mu pobjeći i širi glasine da je kuća opsjednuta duhovima. Prestrašeni Aridosio žuri zakopati novac koji je Cesare ukrao ne bi li voljenoj Cassandri zajamčio miraz. Na kraju se sve rješava zahvaljujući lukavstvima sluge Lucida: u zamjenu za vraćen novac Cesare se može oženiti Cassandrom, Liviju spašava treći senex, gospar Alfonso, bogati trgovac za kojega se otkrije da je djevojčin pravi otac te se tako uklanjaju zapreke njezinu braku s Tiberijem, dok Fiammetta, koja je u međuvremenu rodila Erminijevo dijete, može odustati od redovničke halje. Zbog motiva škrtosti te skrivenoga i ukradenoga novca komedija se može dovesti u vezu s Plautovom komedijom Ćup (Aulularia), a uz Sablasti (Mostellaria) veže ju pojava nadnaravnih sila. Najveći dio dramskoga zapleta upućuje na Terencija i njegovu Braću (Adelphoe), osobito priča o dvojici braće različitih karaktera.

S M. Držićem se u vezu Lorenzino de’ Medici najprije dovodi u radovima tal. slavista, Artura Cronije (Za ispravno tumačenje Marina Držića – Per una retta interpretazione di Marino Darsa, 1953) i Jolande Marchiori (Odrazi talijanskog teatra u »Dundu Maroju« Marina Držića – Riflessi del teatro italiano nel »Dundo Maroje« di Marino Darsa, 1958), koji su zastupali mišljenje da se M. Držić u nekim komedijama, posebice u Skupu, oslanjao na komediju Aridosia. Franjo Švelec u monografiji Komički teatar Marina Držića (1968) suprotstavio se takvu tipu književnoporedbene interpretacije Držićeva stvaralaštva i ustvrdio kako »nikakve veze s Držićevim ’Skupom’ nema ni ’Aridosia’ Lorenzina de’ Medici. Medicijeva komedija nastala je, kako je poznato, kontaminacijom jedne Terencijeve (’Adoelfi’) i dviju Plautovih komedija (’Aulularia’ i ’Mostellaria’). Napisana je dvadesetak godina prije Držićeve, pa je već samo po toj činjenici Croniji bilo ’jasno’ da je i ona Držiću morala biti kakav-takav izvor ili uzor. Ako se ’Skup’ bilo u čemu može uspoređivati s ’Aridosijom’, onda bi to mogao biti samo onaj njezin dio koji je preuzet iz Plautove ’Aulularije’«.