MECENATSTVO (POKROVITELJSTVO)
MECENATSTVO (POKROVITELJSTVO). Pojam mecenata izveden je iz imena Gaja Cilnija Mecenata (između 74. i 64. pr. Kr. – 8. pr. Kr.), savjetnika cara Augusta.
U općenitom smislu, mecenatstvo je pružanje potpore. Uglavnom, ali ne isključivo, riječ je o novčanoj potpori koju pruža neka osoba ili organizacija. U konkretnom smislu, riječ je o potpori koja se pruža pojedinačnim umjetnicima. Pokroviteljstvo umjetnosti potječe iz antike, proširilo se preko sr. vijeka do renesanse, koja je ujedno najplodnije razdoblje u razvoju mecenatstva. Dobro uhodan sustav pokroviteljstva umjetnosti razvio se u zemljama u kojima je na snazi bio imperijalni ili kraljevski polit. sustav, u kojima je aristokracija držala najviše položaje u društvu i upravljala važnim dijelom drž. blaga. Ugl. su vladari i bogati članovi aristokracije djelovali kao pokrovitelji, koristeći se tom ulogom ne samo da bi povećali ugled umjetnika kojega sponzoriraju već i ostvarili vlastite polit. ambicije i povećali vlastiti ugled. Iako su mnogi pokrovitelji, primjerice, Medici u renesansnoj Firenci, iskorištavali sponzorstvo kao para-van za stjecanje novca nedoličnim aktivnostima poput lihvarstva, nemoguće je govoriti o postignućima renesansne umjetnosti, u književnosti i slikarstvu, a da se ne spomene uloga mnogobrojnih mecena. Osim umjetnosti i druge su se discipline okoristile pokroviteljskim sustavom, uključujući rane prirodne znanosti (renesansnu prirodnu filozofiju), opću znanost, filozofiju, alkemiju i astrologiju. Umjetnici poput Chrétiena de Troyesa, Leonarda da Vincija, Michelangela, Williama Shakespearea i Bena Jonsona primali su potporu pokrovitelja iz plemenitaških ili crkv. redova. Jačanjem građanskog, industrijskog i kapitalističkog sustava (u Europi XIX. st.) napušten je sustav pokroviteljstva i zamijenjen sustavom javnih i drž. subvencija namijenjenih promicanju muzeja, kazališta itd., u kojem je umjetnost vrsta robe kojoj se vrijednost povećava i smanjuje ovisno o ukusu potrošačkoga društva.
Razlozi Držićeva putovanja u Beč (prosinac 1545 – svibanj 1546) i Carigrad (rujan 1546 – siječanj 1547) s Christophom Rogendorfom tumačeni su različito: od inzistiranja na Držićevoj nestalnoj prirodi do intelektualne znatiželje. U iskazu danom 9. I. 1547. Franu Marinovu Kabužiću i Bernardu Gabrijelovu Crijeviću Držić je putovanja objasnio željom za upoznavanjem svijeta (»per vedere delle cosse del mundo«). U Rogendorfovoj je službi Držić bio – po vlastitom priznanju – camariero (»fu accettato per camariero«), za što je primao stanovitu naknadu: mjesečnu plaću od dva dukata, dva odijela godišnje, »oltra alcuni presenti, quali al anno se sogliano dare etc« (»k tome darove, koji se običavaju godišnje darovati«). Je li Držić usputno obavljao i kakve obavještajne poslove za Republiku, ne zna se, no odnos između Rogendorfa i Držića može se promatrati i u kontekstu onodobnoga razumijevanja mecenatstva, premda grof piscu nije pružao potporu za umj. stvaralaštvo. Frano Čale Držićeva putovanja doživljava kao »našijensku, privremenu varijantu suvremenoga literata na stranim dvorovima« (Marin Držić: Djela, 1979). S druge pak strane, antuninska genealogija opširno pripovijeda o piru Vlaha Nikolina Držića i Marije Sinčićević Allegretti na kojem je 1551. prikazana Tirena: »In tempo delle nozze di sud.o Matrimonio fù recitata in Casa di d.o Stefano nella strada di Calzolari Megiu Veliche Zreugliare, quella famosa Comedia d.a Tirena, dalli compagni di d.o Biagio, la qvale fecero stanpare« (»U vrijeme proslave toga vjenčanja, u kući Stjepanovoj u postolarskoj ulici Među velike crevljare, slavnu onu komediju naslovljenu Tirena odigrali su Vlahovi drugovi i dali ju tiskati«). Ako je tvrdnja točna, izdanje Tirene, objavljeno 1551. u Veneciji u tiskari Andree Arrivabenea, financirao je Držićev rođak s prijateljima te njihovu gestu treba promatrati kao mecenatsku. Leo Košuta pak predmnijeva da se Držić financirao samostalno, odn. da je devedeset dukata uzajmljenih 16. VIII. 1551.od Martina Ivanova Šumičića utrošio upravo na knjige (Jedan rektorski dopis Marina Držića iz Sijene, 1972).
