LORD, ALBERT BATES
LORD, ALBERT BATES, američki književni povjesničar i folklorist (Boston, 15. IX. 1912 – Boston, 29. VII. 1991).
Na Harvardovu sveučilištu 1934. stekao bakalaureat iz klas. filologije, 1949. doktorirao iz područja komparativne književnosti. Tekst njegove disertacije osnova je knjige Pjevač priča (The Singer of Tales, 1960). S Milmanom Parryjem (1902–37) istraživao je 1930-ih na području Jugoslavije i Albanije, gdje su skupljali usm. građu tih područja i razgovore s pjevačima, a srodna terenska istraživanja nastavio je i nakon Parryjeve smrti, pedesetih i šezdesetih godina, ponovno u Jugoslaviji, zatim u Bugarskoj i Sovjetskom Savezu. Od 1950. do umirovljenja 1983. bio je profesor slavenskih jezika i književnosti, mitologije i komparatistike na Harvardovu sveučilištu. Od 1959. bio je počasni voditelj Parryjeve spomen-zbirke te radio i na sustavnu objavljivanju goleme građe pohranjene u Widener Library (serija Serbo-Croatian Heroic Songs, Serbo-Croatian Folk Songs s Bélom Bartókom, Russian Folk Tales i dr.). U knjizi The Singer of Tales nudi cjelovit model usm. književnosti, od Homera preko Beowulfa, Rolanda i Digenisa Akritasa do novovjekih musl. pjevača, posebice tehnika usm. tvorbe stihova, umijeća metrički uvjetovane uporabe jezika koju pjevač usm. poezije usvaja poput »jezika u jeziku« (Zdeslav Dukat, Autor »Pjevača priča«, život i rad Alberta Batesa Lorda, Narodna umjetnost, 1992, 29). Pedesetih i šezdesetih godina posvetio se tematskoj analizi, uspoređujući homersko i »južnoslavensko« epsko pjesništvo.
Držiću je posvetio rad Igra riječi i značenja u Držićevu »Plakiru« (1967), u kojem ustvrđuje kako je posrijedi vješt tretman tematike zajedničke cijeloj Europi u doba renesanse, posebice ističući srodnosti sa Snom ivanjske noći (Midsummer Night’s Dream) Williama Shakespearea, među kojima izdvaja podudarnosti likova Kupida i Pucka, čak i srodnosti s nekim drugim komedijama, kao što je Kako vam drago (As you Like It), no napominje da su te dodirne točke posljedica zajedničkoga europskoga duhovnoga naslijeđa, a ne izravnih doticaja. Od tematskih interesa ipak ga više zaokuplja Držićev knjiž. stil, »retorska pirotehnika« stilske figure antiteze. Tako antitezu oblikuje i temeljna ideja drame uvjetovana pirnom prigodom, spoj ženskoga i muškoga spola, djevičanstva i strasti, ali se taj sukob proteže i na sukob među skupinama likova te na sukob različitih planova bića – ovozemaljskih i vilinskih – kao i antitezu u leksičkim afinitetima pojmova pripadnih nebeskim i zemaljskim elementima što ih spominje već prolog Slave Nebeske, nagovještajući sadržaj drame. Drugi prolog, što ga govori Vila, također ističe »disparatnost« vilinskoga i ljudskoga svijeta, ali i dviju pozornica – imaginarne pozornice planina i stvarne pozornice Dubrovnika, sugerirajući da je antiteza i temeljno dramaturško načelo kazališta samoga, da se i ne govori o smjeni stiha i proze kao antitetičkom principu ustroja jezika drame. Izdvojivši opreku između grubosti i ljepote iz prvoga prizora i njezinu protutežu u završnom prizoru, kada Kupida vile učine »grubim«, Lord ustvrđuje da se ta antitetička igra okončava preokretom antiteze, ponovnim obratom ružnoće u ljepotu, što se »slaže s karakterom prigode, tj. vjenčanim pirom za koji je Držić tako vješto napisao svoju igru«.
