LOKRUM

LOKRUM (lat. acrumen: agrumi), otok pred Dubrovnikom, najveći uređeni gradski perivoj s turističkim, rekreacijskim i kupališnim sadržajima.

Lokrum

Na njegovoj juž. strani nalazi se slankasto jezero zvano Mrtvo more, podzemnim kanalom povezano s otvorenim morem. Ostaci materijalne kulture potvrđuju prisutnost Liburna, Grka i Rimljana. Prvi ga srednjovj. spomeni povezuju s redovnicima sv. Benedikta, u čijem se posjedu spominje 1023–1798. Na njemu su sagradili samostan i trobrodnu crkvu sv. Marije. Lokrumski opat nosio je biskupske insignije (1149–1667), a od 1272. statutarnim odredbama imao je regulirane odnose s dubr. vlastima. Filip de Diversis zabilježio je 1440. da ondje postoje mnogobrojni vinogradi, plodni povrtnjaci i lijepi vrtovi. God. 1446. tamošnja opatija pripojena je kongregaciji sv. Justine u Padovi. Radi zaštite od epidemija 1534–57. građen je lazaret, koji nije dovršen (tim su kamenjem 1647. djelomice učvršćene grad. zidine). Za rata II. Svete lige, Osmanlije su 1571. opljačkali samostan, a za Dubrovačko-mletačkoga sukoba (1630–35), potonji su zauzeli otok i prozvali ga Sv. Marko. U potresu 6. IV. 1667. srušena je crkva sv. Marije i teško oštećeni dijelovi samostana. Za franc. uprave sagrađena je 1806. utvrda Fort Royal (dograđena 1832–33. za austr. uprave). U blizini otoka 1859. eksplodirao je ratni brod Triton. Tada je otok posjetio austr. nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan Habsburški, otkupio ga i bivši samostan dao preurediti u ljetnikovac (1859 –67). To je vrijeme najvažnijega vrtno-arhitektonskoga (uređenje vrtova i putova) i vrtno-uzgojnoga oblikovanja otoka (sadnja egzotičnih biljaka). God. 1875. posjetio ga je car Franjo Josip I., a 1878–89. bio je u vlasništvu njegova sina, prijestolonasljednika Rudolfa, nakon čega je darovan na upravu dominikancima. God. 1925. obitelj Habsburg prodala ga je vladi Kraljevine SHS.

Mrtvo more na Lokrumu

M. Držić Lokrum i Mrtvo more spominje u šestom prizoru prvoga čina komedije Dundo Maroje: u trenutku kad se Maro i Popiva susreću s Pometom – a skriveni gledaju ih Dundo Maroje, Bokčilo i Tripčeta Kotoranin – Maro će se razmetati galantnošću prema Lauri, istodobno predbacujući Pometu da je njegov gospodar »bokara od čovjeka« te da ne zna kako se »karecaju sinjore«. Da bi impresionirao Pometa, Maro će Popivi navesti delicije koje hoće za večeru s Laurom (havijar, fadžani, kapuni, mortadela, salčice, provadura, marcapan), na što mu ovaj ironično odgovara: »To je pravi i gospocki život! Neg mislim, signor Marin, kako se ćeš pak pasavat s pečom mesa u Dubrovniku i s krincom juhe kojoj se dno uzvidi kako u Mrtvom moru na Lokrumnu, kad je bunaca«. U kulinarskom kontekstu Lokrum će spomenuti i Arkulin, aludirajući na kvalitetu ribe koja međutim mora biti spremljena na poseban način: »Aglio – luk česan et quella cipolla – kapula, bez koje vi, žene, ne biste mogli sofrikat činit; i zaludu bi bili cipali riječki i gere lokrumanske, da se lučca kapule najprvo ne podpriga« (Arkulin, I, 1).