LITO

LITO, lik u drami Džuho Krpeta, božica u koju je zaljubljeno Prolitje.

Iz ispisa Đura Matijaševića (Rešetarov rukopis) ne može se odrediti je li koja od sačuvanih replika njezina. Među svim rečenicama ženski lik nedvojbeno izgovara repliku »Tko k meni toliko obrazom prilikuje? Puka je ja; onaka sam vidjet kad se nadazrim nad hladenac bistre vode«, a možda i repliku »Ovdi je privara! Ovo nije mani. Tko može što božici naudit?«, no ništa u njima ne signalizira da pripadaju Litu. Iz sačuvanoga teksta može se međutim rekonstruirati njezina uloga: u Lito je zaljubljeno Prolitje, kojega ona odbija (»Oni mladić, vas u cvijetju, vene od nje ljubavi, pase ga vjetrom«), pa on tuži, da bi zatim zatražio Kupidovu pomoć: »Tvoj dragi drug Prolitje uzdiše za lijepom Litom, a tvoj luk i ognjene strile zaman leže. Ukaži ali si bog od ljubavi ali nisi. Lito lijepa ne scijeni tvoje strile! Ah, Kupido usioni, vidi draga Lito er si zaspao, ter na moje uzdisanje kamena stoji. Ukaži tvoju moć, a Prolitje, tvoga druga slobodi groznijeh suza. Čin’ da Lito draga obljubi svoga Prolitja, kako Prolitje ljubi nje lipos«. Kupido obećava pomoć (»Ako za tebe što ne učinim, za koga ću učinit?«), no je li ju i ispunio, ne zna se (»Ako Kupido najmanjom strjelicom tegne nje srce, stvar je učinjena«). Da se Lito pojavila na sceni može se zaključiti na temelju rečenice koja je nekoć nedvojbeno funkcionirala kao didaskalija: »Ovako izide nebog [Prolitje], ter se goram i dubju sam potuži, a Ljeto tvrđa na njegove suze stoji«. Na jednom se mjestu opisuje njezina kuća: »tretja, sva u zeleni i u klasju, pribivalište Lȉta, božice vele lijepe«, a kaže se i da je Jesen njezin brat. Na Lito se odnosi i replika (njezina oca) »Ja imam kćer, Mratinje lito, i rad bih je udat«.