LIJEČNIŠTVO

LIJEČNIŠTVO. U ranom srednjem vijeku središta medicinskog znanja bili su samostani, a liječili su redovnici te, u selima, samouki nar. praktičari.

S usponom gradova te osnutkom prvih sveučilišta u XI. st. počelo se razvijati i liječništvo, usporedno s pravom i teologijom. Sve do poč. XIX. st. liječnici (fizici) i kirurzi činili su dvije zasebne struke. Liječnici su se obrazovali na sveučilištima, njihove su udruge nerijetko imale kralj. povelje, liječili su unutar. bolesti apotekarskim pripravcima, uživali razmjerno visok društv. ugled te bili dobro plaćeni. Kirurzi su se obrazovali šegrtovanjem, udruživali u cehove, liječili vanjske bolesti (ozljede, čireve, mokraćne kamence, očnu mrenu, kile) manualnim zahvatima, bili plaćeni slabije od fizika te na društv. ljestvici bili smješteni otprilike gdje i ostali obrtnici. No razlika među tim strukama nije bila jednako oštra u cijeloj Europi: u tal. gradovima kirurzi su barem nakratko pohađali sveučilište i često bivali plaćeni koliko i fizici.

»Zuboboljni fratar«, dio kapitela u klaustru franjevačkog samostana u Dubrovniku

Ni u Dubrovniku razlika između kirurga i fizika u gospodarskom i soc. položaju nije bila tako izražena kao u sjev. Europi. Dubrovnik nije imao sveučilišta pa su se upošljavali mahom liječnici iz tal. gradova, što se vidi iz njihovih imena: de Padua, de Ancona i slično. U gradu nije postojala liječnička udruga koja bi izdavala dopuštenje pridošlicama, vjerojatno zbog njihova privremenog službovanja i malobrojnosti, nego su ih licencirale grad. vlasti. Osim privatne prakse, u Dubrovniku je, kao i u drugim a posebice talijanskim srednjovj. gradovima, postojala komunalna služba. Grad je zapošljavao liječnike na godinu ili dvije te im za liječenje grad. stanovništva isplaćivao ugovorom određen godišnji prihod. U početku im je svaki pacijent imao platiti još i honorar od dva perpera, no poslije su dodatnu plaću, također određenu ugovorom, smjeli primiti samo od stranaca. Najraniji sačuvani ugovor te vrste grad je sklopio 1301. s magistrom Mertačom, liječnikom kirurgom-ranarnikom (medicus plagarum). Za usporedbu, najstariji sačuvani ugovori između grada i liječnika sklopljeni su 1211 (Reggio) i 1214 (Bologna). Dubrovnik je obično upošljavao dva fizika i dva kirurga, iako je znalo biti kratkih razdoblja kad se našao bez liječnika. Njihova je plaća u XV. st. povećana, vjerojatno i zbog pada vrijednosti novca u tom razdoblju. Liječnici fizici obično su bili plaćeni više od kirurga, iako je bilo i iznimaka, a dobra plaća svakako je bila važna da bi u Dubrovnik privukla liječnike s druge strane Jadrana. Liječniku Kristoforu iz Beneventa, koji je u gradu službovao bez prekida 1360–99, odobreno je zbog starosti povlačenje iz službe, nastavila mu se isplaćivati novčana naknada iz drž. blagajne, što je jedna od prvih zabilježenih liječničkih mirovina. U XVI. st. u gradu je radila i nekolicina žid. liječnika koji su pred progonima u Portugalu i Španjolskoj stigli u dubr. geto. Crkva se protivila upošljavanju žid. liječnika pa je stavila veto na primanje u komunalnu službu imigranta iz Portugala, glasovitoga med. autora Amatusa Lusitanusa. U šestom svesku djela Sedam centurija o medicinskom liječenju (Curationum medicinalium centuriae septem) on je opisao stotinu slučajeva iz dubr. prakse, koji su se sastojali od biogr. podataka o pacijentu, opisa simptoma i dijagnoze te načina liječenja. Ta je knjiga, koja sadrži i prve opise sifilisa (morbus Gallicus) u našim krajevima, izvor ne samo za povijest medicine nego i društva u ranonovovjekovnom Dubrovniku. Donato de Mutiis (Donat Muzi), koji je službovao u Dubrovniku 1526–36, opisao je u knjizi Dijalog o Galenovu komentaru četrnaest Hipokratovih aforizama (In interpretationem Galeni super quatuordecim aphorismos Hippocratis dialogus, 1547) početak kuge u Dubrovniku 1526. U doba Muzijeva službovanja, 1527, u Dubrovnik je stigao na poziv nadbiskupa i ostao pet godina kirurg Mariano Santo iz Barlette, neko vrijeme predavač kirurgije na Sveučilištu u Bologni te autor nekoliko kirurških instrumenata i nove metode vađenja mokraćnih kamenaca. Osim liječenja stanovništva, komunalni je liječnik imao obvezu prijaviti smrt ili tjelesnu ozljedu za koju bi saznao i posumnjao da je posljedica nasilja. Odluka koja ga na to obvezuje datira iz 1315. i odgovara nešto starijoj odredbi mletačkoga Velikoga vijeća (1280). Grad se tako služio svojim službenikom kako bi što učinkovitije nadzirao kriminal i nasilje. Fizici i kirurzi morali su svjedočiti na sudu u slučajevima gdje se sumnjalo na nasilnu smrt i namjernu tjelesnu ozljedu te, rjeđe, trovanje, čedomorstvo i druga kažnjiva djela. Čini se da su grad. vlasti pozivale svjedočiti onoga liječnika koji im je bio dostupan, bio on kirurg ili fizik, o čemu neizravno govori i činjenica da se u sudskim spisima često upotrebljavao neutralni termin medicus.

Liječnička odora za zaštitu od kuge

Za razliku od Venecije, gdje su već potkraj XIII. st. rađene prve obdukcije, dubrovački su liječnici tijelo pregledavali isključivo izvana. Njihov se nalaz uz anatomsku lokalizaciju rane usredotočavao na prisutnost krvi, formulom cum ili sine sanguinis effusione. Ta je pojedinost imala važne pravne posljedice jer je prema Statutu iz 1272. kazna za udarac koji je prouzrokovao prolijevanje krvi bila dvaput teža od kazne za udarac koji nije izazvao takvu posljedicu. Takvo je stupnjevanje razumljivo smjesti li se u kontekst humoralne medicine, koja je prevladavala u med. teoriji sve do XVIII. st., a u praksi i dulje. U komunalnu je službu potpadao obilazak bolesnika u grad. bolnici, od 1540. zvanoj Domus Christi. Loše obavljanje komunalne službe povlačilo je ozbiljne kazne. U XV. st. niz se stanovnika požalio da se grad. kirurg Iohannes de Ancona odbijao odazvati njihovim pozivima: primjerice, supruge Marina Sorkočevića, čiji je sin obolio od glandula, vrtlara Milete, koji je ozlijedio ruku, redovnice samostana sv. Klare koje su se loše osjećale te magistra Ruscha, čijoj je ženi u babinjama nateklo lice. Iohannes je bio umiješan u više svađa i nasilnih incidenata pa su ga suci nazvali osobom koja ne želi živjeti pošteno i mirno kako dolikuje liječniku, bio je izbačen iz komunalne službe i zabranjeno mu je bavljenje kirurgijom na području grada na pet godina. Ležeran odnos prema pacijentima možda je razumljiviji ako se prisjetimo da komunalni liječnici u Dubrovniku nisu bili domaći sinovi, nego su dolazili izdaleka te se nakon isteka ugovora nerijetko vraćali u tal. gradove ili tražili službu u venecijanskoj Dalmaciji. Liječnici podrijetlom iz Dubrovnika u ranijim stoljećima nisu primani u komunalnu službu čak ni kada je njihov studij stipendirao Dubrovnik, kao što je to slučaj s Lujom Veselkovim Đuraševićem (Aloysius Aligrettus Georgireus, 1520–65), Grgurom Budislavićem (1500–50) i njegovim nećakom Tomom Budislavićem (1545–1608), koji nisu studirali u politički nepodobnoj venecijanskoj Padovi, nego u Bologni. Unatoč tomu, neki su od njih postigli zapažene karijere, poput T. Budislavića, koji je uz privatnu praksu u Dubrovniku liječio i tur. sultana Murata III. i polj. kralja Stefana Bathoryja. Rezerviranost vlasti prema domaćim liječnicima kao isuviše obrazovanim pučanima, koji su nerijetko sa sveučilišta donosili i opasne nove polit. ideje, zadržala se sve do pada Dubrovnika.

U Držićevu opusu bolesti se spominju iznimno rijetko: u komediji Dundo Maroje Dživulin Lopuđanin ironično primjećuje kako je Dživa – dok je bio škrivan na brodu – hranio kašicom jer je bolovao od morinčele (hemoroida). Likovi Kotorana pak stereotipno su okarakterizirani kao krepadure, pri čemu se kilavost pripisivala utjecaju lošeg zraka (Arkulin, II, 3), a Tripče iz komedije Tripče de Utolče traži remedijo protiv kilavosti od samouke Jeđupke, koja mu obećava da će ga izliječiti korijenjem.