KUDĚLKA, VIKTOR
KUDĚLKA, VIKTOR, češki književni, kazališni i filmski povjesničar, kritičar i prevoditelj (Frýdlant nad Ostravicí, 25. II. 1929).
Završivši studij i znanstv. aspiranturu na Filozofskom fakultetu Masarykova sveučilišta u Brnu, proveo je radni vijek u Slavenskom institutu, poslije u Institutu jezika i književnosti Čehoslovačke akademije znanosti, podružnice u Brnu. Od 1963. predavao je na Filozofskom fakultetu u Brnu povijest slov. književnosti te vodio lektorat slov. jezika. Bavio se povijesnim i teorijskim pitanjima južnosl. književnosti, posebice slovenske, te češko-južnoslavenskim knjiž. odnosima, napose u doba romantizma. Objavio je Leksikon slovenskih pisaca s nacrtom glavnih razvojnih etapa slovenske književnosti (Slovník slovinských spisovatelů s nástinem hlavních vývojových etap slovinské literatury, 1967), Slovensku književnost (Slovinská literatura, I–II, 1974–77). Prevodio je sa slovenskog i hrvatskoga. U zasebnim je knjigama objavio popularno pisane portrete niza češ. glumaca, uvod u studij češ. operete, vodič po starijim češ. filmovima Zvijezde iznad Barrandova (Hvězdy nad Barrandovem, I–II, 1994).
U radu Držićevo mjesto u jugoslavenskom repertoaru čeških kazališta (1969) pošao je od činjenice da se u dvadeset poratnih godina u češ. kazalištima iz područja jugosl. dramatike našlo jedva pet-šest naslova i otprilike toliko iz klas. repertoara. Iznio je podatak da se Držićeva komedija Dundo Maroje pokušala uvrstiti u repertoar praškoga Narodnoga kazališta (Národní divadlo) već prije II. svj. rata, no namjeru dramaturga Františeka Götza 1938. onemogućili su polit. događaji. Znatno poslije to je uspio Otomar Krejča, koji je, kao jedan od prvih češ. sudionika Dubrovačkih ljetnih igara, češ. javnost upozorio na Dunda Maroja u reviji Divadlo, a kada je postao umj. ravnatelj Drame praškoga Narodnoga kazališta doveo je redatelja Bojana Stupicu da Dunda Maroja postavi na scenu (premijera 21. III. 1957). Ističe da su gotovo sve kritike nakon praške premijere prikazale Dunda Maroja kao dramaturško otkriće, a predstavu kao nesvakidašnji uspjeh redatelja. Međutim, kritike su posebnu važnost pridale obradbi Marka Foteza jer se Držićev tekst u prvotnom obliku »ne može ni čitati, a kamoli inscenirati«. U raspravi Držićev doprinos svjetskoj drami (Držićův přínos světovému dramatu) objavljenoj u zborniku Studie z literárněvědné slavistiky (1999) napominje da su Držićeve komedije bliže oslobađanju od uzora Plauta nego malo starija tal. komedija, koju predstavljaju Pietro Aretino, Ludovico Ariosto, Giovan Maria Cecchi, Lodovico Dolce, Gian Giorgio Trissino, uključujući i Mandragolu Niccolòa Machiavellija. Držićeve pastorale svojevrstan su spoj seljačkih šala s tradicionalnim elementima pastorale. Od većine autora pastoralnih igara Držića izdvaja hrabrost i sposobnost da poetske predodžbe uključuje u realne odnose suvremenog života.
