ARKADIJA

ARKADIJA, brdovita pokrajina, bogata šumama i jezerima, na Peloponezu, čiji su se stanovnici u prošlosti bavili stočarstvom i lovom, a štovali Artemidu i kozolikoga Pana.

Zbog ograničenih gosp. resursa oduvijek je bila jedno od najsiromašnijih područja Grčke. Arkadski dijalekt, sličan ciparskomu, izrazito se razlikuje od drugih peloponeških dijalekata. Svijest o vlastitom identitetu Arkađani su oblikovali u mitu o podrijetlu: zajednički im je predak bio Arkad, sin Zeusa i njegove ljubavnice Kaliste, koju je Hera pretvorila u medvjedicu. Kad je jednom zgodom Arkad pošao u lov i upravo tu medvjedicu htio ustrijeliti, Zeus je i njega pretvorio u medvjeda, a onda ih oboje pretvorio u zviježđe Velikoga i Maloga medvjeda. Mit je opjevao Ovidije u Metamorfozama. Arkadija kao alegorijski i simboličan prostor mnogih knjiž. djela ne nalazi se međutim ni na jednoj karti svijeta. Značenje idealnoga krajolika, bogatoga prirodnim ljepotama, gdje vlada vječno proljeće, sreća i ljubav, prostora udaljenoga od grad. vreve i svih nedaća, ponajprije političkih, koje donosi urbani život, Arkadija je zadobila u antici. Takav idealizirani simbolički prostor počela je označavati već u pjesništvu Sicilijanca Teokrita (III. st. pr. Kr.) i njegovih helenističkih nastavljača. No Vergilijeve (I. st. pr. Kr.) Bukolike, nastale u Rimu u doba građanskih ratova, bile su najvažniji posrednik u prenošenju alegorijskoga i simboličkoga značenja arkadijskoga prostora književnoj kulturi ranoga novovjekovlja. U dijaloški ili monološki oblikovanim eklogama Vergilije je ocrtao arkadijski prostor kao urbanom civilizacijom nedodirnut prostor koji u svoje granice prihvaća brojne izbjeglice, kostimirane u pastire i pastirice, izbjeglice iz grad. prostora u kojima vladaju polit. borbe, nepravde i nesreće; oni u arkadijskim prostorima traže mir i sreću, često se prisjećajući negativiteta urbanoga političkog i društv. života. Simboličko značenje pojma Arkadije kao prostora idiličnosti, s kritičko-satiričnim prisjećanjem na negativne pojave urbanoga života, preuzeto iz antike, obilježit će mnoga pastoralno-idilična ranonovovjekovna knjiž. djela koja tematiziraju arkadijski mit.

Tvorcem novovjeke Arkadije smatra se Jacopo Sannazaro, koji je u pastirskom romanu Arkadija (Arcadia, 1504) prozom i stihom ocrtao sretan i idiličan pastirski život u nevinoj prirodi, netaknutoj civilizacijom i nedaćama urbanoga života, život u kojem vlada načelo »radi što ti se sviđa«. U romaneskno-sentimentalnom obliku javlja se pastoralna stilizacija i u mnogim drugim pastoralnim romanima (Jorge de Montemayor, Dijana, 1558; Miguel de Cervantes, Galatea, 1585), a osobito je plodno tlo prostor Arkadije našao u mnogobrojnim pastoralnim dramskim žanrovima, posebice u Italiji u razdoblju činkvečenta, od kojih su najveću popularnost stekli Aminta (1581) Torquata Tassa i Pastor fido (1590) Giambattiste Guarinija. Sve literarne lokalizacije Arkadije, u različitim oblicima i varijantama, a koje su završile tijekom XVI. i XVII. st., bile su svojevrstan oblik diskusije u kojoj se tražila mogućnost ostvarivanja u renesansi dobro poznatoga ideala – naslijeđena od grč. pojma kalokagatija – ostvarivanja sretnoga čovjeka i sretnoga društva u kojem vlada načelo pravednosti, dobrote i istinitosti. Oblikujući izmaštani prostor Arkadije, pastoralni su pisci predstavljali svoje utopijske, bilo individualne bilo nadindividualne koncepcije sreće i blagostanja, povezujući ih s vizijom ostvarenja čovjeka u skladu s njegovom ljudskom prirodom. Međutim, kao i u rim. arkadijskoj književnosti, i u eur. književnosti ranoga novovjekovlja arkadijske prostore nastanjivali su ne samo izabrani pastiri nego i ubogi pastiri, prostačići lišeni elitnih kostima, utjelovljujući stanovnike sela i neetabliranih staleža koji u potrazi za srećom nerijetko otkrivaju zbiljske probleme života. Stoga je literarna Arkadija često gubila suverena prava kraljevstva poetske fikcije i preobražavala se u alegoriju koja je skrivala ili otkrivala razne probleme realnih žitelja određenoga kraja s njihovim moralno-etičkim ili društveno-polit. problemima. Osim takve, sekularne Arkadije, u renesansi se oblikovala još jedna, kristijanizirana vizija Arkadije. Njezini su korijeni u pastirskim scenama srednjovjekovnih božićnih misterija, odnosno Bibliji, legendama, apokrifima i pučkim prikazanjima. Novovjekovni refleksi arkadijskoga kristijaniziranoga prostora nalaze se najčešće u božićnim pastoralama, žanru koji je bio produktivan u doba renesanse i baroka. Teokritovsko-vergilijanska tradicija oblikovanja arkadijskoga prostora kao simboličnoga i smještanje svijeta djela u idilični arkadijski prostor prisutni su u hrv. književnosti od humanizma i renesanse, i to ne samo u čestim prijevodima/preradama klas. djela ant. književnosti, najčešće Vergilija, te ne samo u prijevodima/preradama tal. pastoralno-arkadijske književnosti nego i u originalnim djelima. Vergilijeve Bukolike utjecale su na pastoralnu poeziju Damjana Benešića, koji svoje pastire naziva imenima Vergilijevih pastira (Mopso, Titir, Dafis, Koridon i sl.). Ivan Bolica također se ugledao na Vergilijevu pastirsku poeziju, a i mnogim latinistima XVIII. st. uzorom je bila upravo Vergilijeva bukolička poezija. I kanonska tal. arkadijska književnost bila je proširena u hrvatskoj renesansnoj i baroknoj književnosti. Tassova Amintu prvi je u Europi preveo, i to iz rukopisa, Dominko Zlatarić i objavio u Mlecima 1580; poslije je prijevod preradio i dao mu naslov Ljubmir, pripovijes pastirska (1597), a pastirima nadjenuo hrv. imena. Epilog Aminte (Amore fuggitivo), koji je Zlatarić ispustio u svojem prijevodu, u XVI. st. preveo je Sabo Bobaljević (Majka Venere ište Kupida, svoga sina, od nje izgubjena). Amintu je preveo, dosta slobodno, i Sabo Gučetić Bendevišević, pod nazivom Raklica (oko 1600). Četvrti prijevod s naslovom Radmio potječe iz pera Ivana Šiškova Gundulića (prikazan 1700). Prijevod epiloga Tassova djela pod naslovom Ljubčiča uskok nalazi se i u Pesmama horvatskim, koje je sabrala, a možda i sama prevela ili pak napisala Katarina Patačić. Guarinijevo djelo Pastor fido 1592. prepjevao je Frano Lukarević. Stotinu godina poslije to je djelo bolje i elegantnije preveo Korčulanin Petar Kanavelić pod naslovom Vjerni pastijer. Ocrtavanje arkadijskoga prostora kao mitskoga prostora čovjekove sreće i utopijskoga prostora idealne društv. zajednice prisutno je u mnogobrojnim originalnim djelima hrv. književnosti renesanse, baroka, klasicizma, a i u XIX. i XX. st. susreće se arkadijski prostor čija semantika potječe iz antičke i ranonovovjekovne knjiž. tradicije. Pritom predstavljanje prostora Arkadije u raznim djelima ima različito značenje: katkad je takav prostor samo konvencija koja prisjeća na tradicionalne pastoralne žanrove, katkad je prostor koji prikriva ili alegorijski naznačuje neki realan prostor te postaje metonimija ili metafora za ocrtavanje konkretnoga, najčešće zavičajnoga prostora, katkad taj prostor poprima suprotne predznake od onih uvriježenih konvencijom te postaje parodijom ili biva izvrgnut ironizaciji.

U Planinama (1569) Petra Zoranića realan zavičajni prostor predstavljen je i kao simboličan arkadijski prostor s mnogim konotacijama na društveno-polit. zbilju, s kostimiranim pastirima koji o toj zbilji govore alegorijski. U Držićevim pastoralno-mitološkim dramama predstavljene su različite varijante arkadijskoga prostora, od dubrave »kon kladenca« koja omogućuje san o sreći i ostvarivanje ideala (Tirena) pa do puste dubrave koja poprima neke čovjeku neprijateljske konotacije (Grižula). I prostor Dubravke Ivana Gundulića nosi dvostruki smisao: to je, s jedne strane, prostor idealne ljudske zajednice i utopijskoga projekta sretnoga društva, a s druge strane prostor opterećen moralno-etičkim i političkim problemima suvremene dubrovačke zbilje. I Vergilijeve Bukolike, svojim bilo monološkim bilo dijaloškim oblikom, s tematiziranjem ljubavi, odnosa prema ženi, diskusijom o racionalnosti ili emocionalnosti čovjekove prirode, ostavile su znatna traga u hrv. pastoralnoj lirici od najranijih razdoblja, a još više u doba baroka i klasicizma. Primjerice, već u Ranjininu zborniku nalaze se neke pastoralne lirske pjesme, a Džore Držić djelom Radmio i Ljubmir ostvario je prvo pastoralno dramsko djelo u hrvatskoj književnosti. Ekloge su zastupljene i u lirskoj zbirci Plandovanja Ivana Bunića Vučića (pet Razgovora pastijerskih), poeziji Ignjata Đurđevića (devet Egloga aliti razgovora pastijerskih; za eklogu Satiri sam autor kaže da je »slika od egloga Virdžiliovijeh«), poeziji Matije Petra Katančića (Fructus auctumnales, tri Razgovora pastirska), kao i u drugih lirika. U hrvatskoj ranonovovjekovnoj književnosti i tradicija božićne pastorale s kristijaniziranim arkadijskim prostorom bila je plodna i dugotrajna, a osobito produktivna u XVIII. st.: Mavro Vetranović, Od poroda Jezusova; Antun Gleđević, Porođenje Gospodinovo; Jozo Betondić, Razgovor pastijera; Anica Bošković, Razgovor pastirski vrhu porođenja Gospodinova; Lukrecija Bogašinović, Razgovor pastirski vrhu porođenja Gospodinova. Refleksi arkadijskoga prostora prisutni su i u književnosti XIX. st., iako se u djelima nastalima u to doba oslanjanje na antičku i ranonovovjeku arkadijsku tradiciju više ne razabire; primjerice, u pjesmi Horvatska domovina Antuna Mihanovića ocrtan je hrv. geopolitički i etnički prostor kao arkadijski, a u nekih realista selo zadobiva simboličko značenje prostora sretne nevinosti i djetinje bezbrižnosti (Ante Kovačić, U registraturi). U XX. st. arkadijsko-pastoralni prostor bit će podloga radnji romana Pastir Loda Vladimira Nazora, a čežnja za arkadijskim prostorom nevine civilizacije i mitom o zlatnom dobu često se pojavljuje u motivsko-tematskom sloju bilo proznih bilo lirskih djela modernista (V. Nazor) te u pisaca krugovaškoga naraštaja (Slobodan Novak, Izgubljeni zavičaj; Antun Šoljan u lirici i novelistici itd.).

Arkadijski prostor specifičnoga značenja, Arkadija kao locus amoenus, suprotstavljen civilizaciji i urbanom životu, ali i prostor opterećen problemima zbilje, dramski je prostor triju Držićevih drama – Tirena, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena i Grižula. U svakoj je prostor Arkadije oblikovan drukčije, udaljujući se pritom na različite načine od konvencionalnih predodžaba Arkadije kao idealnoga prostora. U Tireni se arkadijski prostor ocrtava već u prologu napisanom za prvu izvedbu iz 1548, u dijalogu između Vučete i Obrada. Vučeta, opisujući prostor komedije koja će se upravo izvesti, predstavlja njezina autora kao vilenika, a njezin scenski prostor kao idealizirani arkadijski prostor ovim riječima:

»Hladenac jes jedan tuj blizu kraj gore,
izvire mora van, a teče u more;
’Rieka’ se taj zove hladenac medeni,
vrhu svih ki slove u gori zeleni.
Višnji tu je stan i s vencom na glavi
prolitje ljepši dan tuj vodi u slavi;
a zemlja na lice ljuveno gledaje
razliko cvietjice iz skuta mu daje.
Tuj jedna dubrava, Obrade, jes koja
zlate dunje dava, – toj čudo vidjeh ja;
čuju se i pjesni tuj, brate, anđelske,
da duša uzbiesni od slasti tej rajske.
Sad jedan mlad djetić s tim vilam pri vodi
stare kuće Držić svû mlados provodi,
koga su tej vile od bistra hladenca
dostojna učinile od lovorna venca,
ki mu su na glavu stavili za ures,
da ovu državu proslavi do nebes«
(s. 107–124).

Izvore vlastite pjesničke inspiracije, odn. boravište muzâ, Držić smješta u prostor Rijeke dubrovačke, predstavljene kao klasični, a istodobno lokalni locus amoenus pastoralne književnosti, a sama sebe, u maniri renesansne samoprezentacije, ocrtava kao pjesnika s lovorovim vijencem. Radnja Tirene smještena je u dubravu »kon kladenca«; voda, jezero, izvor određuje središnju točku scenskoga prostora, mjesto susreta prirodnoga svijeta s natprirodnim u kojem vladaju posebni zakoni (J. Rapacka, Zaljubljeni u vilu, 1998). Stoga i likovi koji tu borave gube identitet i prekidaju veze s realistički ocrtanim svjetovima u kojima su prije boravili; posebno se to odnosi na vlahe koji dolaze na takvo začarano mjesto i gube razum pa arkadijski prostor ne predstavlja samo prostor sreće i blagostanja nego i gubitka razuma, mahnitosti. Iako je dramsko-scenski prostor u Tireni najbliži tradicionalnim knjiž. predodžbama Arkadije kao idealiziranoga prostora, negiranje idealnoga značenja i simbolike arkadijskoga prostora kao prostora mira i spokoja očituje se u Tireni već u prolozima, a i u ponekoj replici nekoga od likova: u tim segmentima autor podsjeća gledatelje da nije riječ o stvarnom arkadijskom prostoru, nego o scenskom prostoru u umjetnosti izmaštane Arkadije, o prostoru koji je samo izdvojen krug teatarskoga prostora što obuhvaća scenu, gledalište i evocirane izvanscenske prostore. U kontekstu Držićevih svjetonazorskih koncepcija jasno se razabire da autor posjeduje svijest o tome da Arkadija, dubrava, postoji samo u poeziji, u umjetnosti, a da je u stvarnosti nedokučiva. Oblikovan na taj način, arkadijski prostor ne znači opoziciju između prirode i civilizacije, nego između stvarnosti i umjetnosti, između razuma i mašte. Arkadijski prostor u drami Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena karakterizira specifičan dramsko-scenski postupak teatra u teatru: s jedne strane postoji realan, zbiljski prostor na kojem borave vlasi, a koji je očigledno koncipiran kao proscenij; s druge strane mitološko-pastoralne scene odvijaju se na arkadijskom prizorištu na koji vlasi nemaju pristupa i koji u njima izaziva strah i čuđenje. Simbolika je tako koncipirana dramsko-scenskog prostora očigledna: između zbiljskoga i fantastičnoga, mitološko-pastoralnoga svijeta nema dodira. Za razliku od arkadijskoga prostora u Tireni, koji još posjeduje mnogobrojne atribute klas. Arkadije, a samo je mjestimice opterećen negativitetima realnosti i seljačkoga mukotrpna života, i za razliku od scenskoga prostora Pripovijesti, koncipiranoga po načelima humanističke inscenacije (mitološko prizorište odijeljeno je zastorom od prednjeg dijela platee, proscenija na kojem se nalaze vlasi; N. Batušić, Držićeva redateljsko-inscenatorska načela, 1976), arkadijski scenski prostor u Grižuli, iako za fikcionalna bića locus amoenus, za realnoga čovjeka postaje prostor puste dubrave, neprijateljskih planina u koje je donio svoje nevolje i životne muke; to je i prostor nelagode zbog bijega iz grad. vreve i nedaća grad. života. Dok prostor drame kao idealan arkadijski prostor ocrtava u prologu Slava Nebeska (

»Ctȉ drago prolitje, dáždi med s nebesi,
razliko jur cvitje livade urési,
danica vòdi dan jur draži neg ikad,
a sunce gorâ van najsvitlje svíti sad,
zač vile kriposti, uzdrže koje svit,
drage sad mladosti vladaju slatki cvit;
pričista Dijana življenje sad vlada,
nebeska svud mȁna na zemlju sad pada«

), a zatim lik Plakira u jednoj replici (

»Polja pengana razlicijem cvijetjem, livade urešene bijelijem džilji, rumenom ružom, gora odjevena zelenim liskom, studenci bistri, hladni, žuber tihijeh slavica, prolitje veselo, gorske vile, zovu vas, i Plakir vas zove; izidite, bijele vile, brijeme je kola vodit, brijeme je od pjesni, brijeme je od slatkoga mira, daleko od nas zli nemir«, II, 5

), za vlahinjicu Grubu scenski je prostor pusta planina po kojoj se »sama tuče«, a za starca Grižulu to je prostor na kojem se »zamčice zapinju« i na kojem se »upada u zlo«. I za Grižulu i za Omakalu to je prostor pustinje (Grižula kaže Omakali: »Dobro čujem što prije ne čuh: u pustinju si došla!«, II, 6) u kojem se sjećaju nevolja svojega života u gradu (Grižula je pobjegao od zle godišnice, a Omakala od zle gospodarice) i za koji Grižula kaže: »s tuge u tugu upadoh – vile me uzeše!«; to je prostor u kojem će ga vile strpati u vreću. Za ostale vlahe to je prostor u kojem se multipliciraju nevolje njihova seljačkoga života. Jednom riječju, arkadijski prostor dobio je u Grižuli parodijsko-groteskno naličje: to nije prostor moguće sreće, nego prostor bezizlazna bijega. Po nekim knjiž. povjesničarima stoga se upravo kroz ironijsko-grotesknu predodžbu arkadijskoga prostora u Grižuli može iščitati kriza renesansne svijesti (J. Rapacka). I u nekim drugim Držićevim djelima javljaju se odjeci toposa arkadijskoga, idiličnoga života; primjerice, u jednom sačuvanom ulomku Džuha Krpete ocrtava se arkadijski prostor, a i u prologu Dugoga Nosa u Dundu Maroju varira se topos sretne i idilične zemlje. Za razliku od mnogobrojnih klišejiziranih predodžbi arkadijsko-mitološkoga prostora u djelima hrv. ranonovovjekovne književnosti, Držić je u pastoralnom segmentu svojeg opusa topos Arkadije oblikovao na originalan način, osposobivši ga za oblikovanje svjetonazorsko-filozofskih, ponajprije egzistencijalnih pitanja renesansnoga čovjeka.