KOTRULJ, BENEDIKT

KOTRULJ, BENEDIKT, hrvatski trgovac i ekonomski pisac (Dubrovnik, oko 1416 – ?, oko 1468/1469).

Sin Jakše i Nikolete Ilić. Imao je braću Ruska, Staneta, Mikoča te sestre Rusu, Katarinu, Barbaru i Đivu. Oko 1443. sklopio je bračni ugovor s Nikoletom Nalješković, s kojom je imao sinove Jakova, Boža, Ruska, Hipolita i Jeronima te kćeri Nikoletu, Katarinu, Lukreciju, Nadalinu, Anulu i Jelinoru (Dionora). Bio je rodbinskim vezama povezan s mnogim poznatim Dubrovčanima: kći Lukrecija bila je udana za Paoka Zuzorića, pradjeda Cvijete Zuzorić; Cvijetina tetka – Benediktova praunuka Lukrecija – udala se za Nikolu Nalješkovića; Benediktova sestra Barbara udala se za Nikolu Vetranovića, a njihov je unuk Mavro Vetranović; Nikoleta Kotrulj, sestra njegova oca Jakše, Benediktova tetka, bila je prabaka Nikole Dimitrovića, a Benediktova supruga Nikoleta i Dimitrovićeva baka bile su sestre; Marin Kotrulj – otac Anule, majke M. Držića – bratić je Benedikta Kotrulja. Ne završivši studij prava u Italiji, vratio se 1436. u Dubrovnik, preuzeo obiteljski posao te se uspješno bavio trgovinom. Između 1448. i 1453. često boravio u Napulju, kamo se 1453. preselio, službujući kod napuljskih vladara Alfonsa I. i Ferdinanda I. Na napuljskom dvoru obnašao je različite funkcije, među ostalim i onu velikoga suca (Giudice delle Cause), kralj. savjetnika i komesara, a djelovao je i kao diplomatski predstavnik u Dubrovniku, Bosni i Ugarskoj. Od 1460. do 1468. upravljao je kovnicom napuljskoga novca u Aquili. Rukopisi O izboru supruge (De uxore ducenda) i O prirodi cvijeća (Della natura dei fiori) izgubljeni su. Didaktičko djelo nastalo 1464. O plovidbi (De navigatione) pronašao je 1995. Darko Novaković, a objavljeno je 2003 (D. Salopek, Rasprava De navigatione Benedikta Kotruljevića, Hrvatska književna baština, 2). Rukopis pisan tal. jezikom čuva se na Sveučilištu Yale. Posveta mlet. duždu i Senatu pisana je lat. jezikom (Benedictus de Cotrullis Equitis ad inclitum Senatum Venetorum De navigatione liber). God. 1458. napisao je Knjigu o umijeću trgovine (Libro del arte dela mercatura). Rukopis je 1573, u izmijenjenu obliku, izdao Frane Petris pod naslovom O trgovini i o savršenom trgovcu (Della mercatura et del mercante perfetto). Jedan je od prvih ekon. pisaca koji je raspravljao o novom kapitalističkom društvu koje se stvaralo na Sredozemlju i u Europi. Za razliku od srednjovjekovne filoz. misli, koja je općenito bila nesklona trgovini, Kotrulj piše apoteozu trgovine, koja po njegovu mišljenju stvara bogatstva naroda i pojedinaca, ističe trgovčevu poduzetnost koja omogućuje stjecanje imutka te naglašava važnost marljivosti i etike rada. Protivio se kanonskoj doktrini koja je proskribirala kamatu i one koji pozajmljuju novac smatrajući da je samo na taj način moguće mobilizirati potreban kapital. Posebno je važan po tome što je prvi pisao o dvostavnom knjigovodstvu, četrdesetak godina prije Luce Paciolija, kojega se još uvijek smatra osnivačem moderne ekon. analize s dvostavnim knjigovodstvom.

Premda nema potvrda da je M. Držić poznavao rukopis Kotruljeva djela o trgovini, Luko Paljetak smatra da jest te da lik Dživa Pešice u Noveli od Stanca utjelovljuje idealnoga trgovca. Predstavljajući se Stancu, Dživo kaže:

»S Gacka sam trgovac, govedi trgujem,
vri mi pretio lonac, dužan se ne čujem;
putujem na suho, more mi drago nî,
spim s uha na uho, zlo mi se i ne sni;
u vjeru ne davam, jamac se ne hitam,
na vrat ne prodavam, mo’e posle činim sam«
(3, s. 83–88).

Svemu tomu Paljetak nalazi odgovarajuće dijelove u Kotruljevoj knjizi, pa zaključuje da »Držićev Dživo Pešica uobličen je, u tom pogledu, na sliku i priliku Kotruljevićeva savršenog trgovca« (Stanac ili Dubrovnik kao idealni trg, 1989). Predrag Stanojević također pretpostavlja da je Držić poznavao rukopis Kotruljeva djela, tvrdeći da je Dživov opis trg. posla zapravo suprotan onodobnoj trg. praksi (posebno dio koji govori o naknadnom plaćanju: »u vjeru ne davam«), što je istaknuo i Kotrulj:

»Stoga trgovac mora uvijek izbjegavati da daje na vjeru ljudima koji bezglavo kupuju na rok s velikom štetom po sebe i koji ne promatraju koliko stvar vrijedi. (…) Zaključujući ovo poglavlje, savjetujem ti da ako možeš ne daješ na vjeru, a jedino daj ako već ne može biti drugačije, jer na vjeru obično daju ljudi koji se ne razumiju u trgovanje i koji ne mogu ili ne znaju baviti se trgovinom«.

Dvostruko kodirani Dživov govor trebao je istaknuti razliku između načina trgovanja Dubrovčana i seljaka iz zaleđa grada, odn. na komičan način podcrtati razliku između ta dva svijeta uopće (Slika svakodnevnog života dubrovačkog zaleđa u »Noveli od Stanca« Marina Držića: književno delo kao izvor za istoriju svakodnevnog života, 2006).