ARISTOTELIZAM

ARISTOTELIZAM, nauk koji je zastupao Aristotel (384/383. pr. Kr. – 322. pr. Kr.) ili nadovezivanje na taj nauk; može označavati i prihvaćanje metoda koje je Aristotel uspostavio u svojim spisima.

Ne može se govoriti o Aristotelovoj metodi kao jednoznačno određenu pojmu jer je različito pristupao različitim predmetima u različitim spisima: u spisima o znanosti o prirodi (Fizici), etici i onomu što se naziva metafizikom, uzimao je u obzir mišljenja drugih, revidirao ih i kritičkim pristupom dolazio do teorija koje je smatrao istinitima (to podrazumijeva dijalektiku, odn. dijalektičku metodu); u Drugoj analitici sugerirao je poimanje znanosti kao deduktivnih sustava utemeljenih na intuitivno evidentnim prvim počelima; u biologijskim djelima predlagao je kako na ispravan način uvoditi razlike u mnoštvo empirijski skupljenog materijala i činjenica. Ni jedno Aristotelovo djelo nije sačuvano u cijelosti. Njegovi se spisi mogu podijeliti u sljedeće skupine: spisi o spoznajnoj teoriji (Organon, tj. Oruđe, što je potonji naziv za spise Kategorije, O tumačenju, Prva analitika i Druga analitika, Topika, Sofistička pobijanja – u njima objašnjava i analizira opažanje, zaključivanje, općenite pojmove, definiciju, silogizam, znanost – epistēmē itd.); spisi o filozofiji prirode (Fizika, O nebu, O nastanku i nestanku i Meteorologika); spisi O duši, O pamćenju i prisjećanju i druga manja djela skupljena pod lat. nazivom Parva naturalia; spisi o prvoj filozofiji (poslije kontroverzno naslovljeni Metafizika, u kojima razrađuje znanost o onome što jest – biće, o svojstvima bića, o značenjima biti, o supstanciji, o prvim principima, o uzrocima, o odvojenim supstancijama, o nepokrenutom pokretaču itd.); spisi o etici i politici (Nikomahova etika, Velika etika, Eudemova etika i Politika); spisi koji se tiču prirodnih znanosti (najvažniji su Istraživanje životinja, O dijelovima životinja, O kretanju životinja, O nastanku životinja); O pjesničkom umijeću (Poetika) i spisi o govorničkom umijeću (Retorika i Retorika za Aleksandra). Aristotelovi spisi nakon Teofrastove smrti preneseni su u Malu Aziju. Neki su vjerojatno bili prije prepisani pa su tako ostali u Ateni, a poslije preneseni u Aleksandriju, no nisu imali filoz. recepciju. U doba helenizma peripatetička škola nije imala tako veliku ulogu kao platonska Akademija, stoici, epikurovci ili skeptici. Prvu renesansu Aristotelovi su spisi doživjeli u I. st. pr. Kr. Andronik Rođanin je oko 50. pr. Kr. skupio spise i tematski ih rasporedio: njegovo izdanje i poredak spisa obilježili su sva potonja proučavanja Aristotelovih djela – prvo se pribavlja oruđe ispravnog razmišljanja, Organon, slijedi izlaganje prirodnih principa i prirodnih fenomena, potom proučavanje žive prirode, metafizike, te na kraju dolaze praktične i tvorbene znanosti. Zahvaljujući tako poredanim spisima, moglo se na preostale spise gledati kao na sustavno izložen skup nauka – corpus Aristotelicum. Andronik je i sam napisao komentare na Organon i time započeo tradiciju koja je obilježila povijest aristotelizma: komentiranje, tj. pronalaženje intertekstualne kohezije među fragmentima. Najvažniji je rani komentator Aleksandar iz Afrodizije, koji je oko 200. sastavio velik broj komentara, od kojih su sačuvani komentari Prve analitike, Topike, Meteorologike, dijelova Metafizike i O osjetu. Nakon Aleksandra Aristotelom su se bavili novoplatoničari. Porfirije (233–305) je autor utjecajnog Uvoda u Organon, Temistije (320–390) je komentirao spis O duši, Amonije (kraj V. st.) držao predavanja o Aristotelovim spisima, a njegov učenik Simplicije (poč. VI. st.) pisao opsežne komentare o Kategorijama, Fizici i O nebu. U tom razdoblju javila se tendencija približavanja Platona i Aristotela (konkordizam), što je poslije, pogotovo u renesansi, uzelo maha: ona mjesta gdje je Aristotel otvoreno kritizirao Platona ne objašnjavaju se kao odbacivanje učiteljeva nauka, nego kao nadopuna i korekcija (kritika nauka o transcendentnim idejama i nauk o prvom pokretaču). Za Aristotelov ulazak na lat. Zapad najzaslužniji je Boetije (oko 480–525): njegova je namjera bila prevesti cio Aristotelov korpus na latinski i pokazati usklađenost između njegova i Platonova učenja. Ostvaren je samo prijevod Kategorija i O tumačenju te Porfirijeva Uvoda; ti su prijevodi dominirali Zapadom sve do XIII. st. Do tog doba svi su ostali Aristotelovi spisi na lat. Zapadu bili nepoznati, čitali su se i komentirali u Bizantu (krug oko Ane Komnene), a pogotovo bili plodno obrađivani u arap. svijetu (dvojica su najvažnijih Avicena /Ibn Sina, 980–1037/, izvorni mislilac koji je u parafrazama Aristotela prešao iz žanra komentiranja u žanr enciklopedizma, i Averroes /Ibn Rušd, 1126–98/, koji je sastavio tri reda iznimno utjecajnih komentara: Mali komentari, Srednji komentari i Veliki komentari, u kojima je analizirao Aristotelove spise riječ po riječ). Drugu renesansu aristotelizam je doživio u XIII. st. Već sred. XII. st. počeli su na Zapad prodirati lat. prijevodi (prvo s arapskoga, potom s grčkoga) preostalih Aristotelovih djela. Premda je bilo pokušaja zaustavljanja prodora aristotelizma (npr. 1210. i 1215. zabrana proučavanja spisa o prirodi »poganog« Aristotela na tada najuglednijem sveučilištu u Parizu), do sred. XIII. st. na latinskom su postojali prijevodi svih sačuvanih Aristotelovih spisa i njihovo je proučavanje, često popraćeno Averroesovim komentarima, postalo normom studija filozofije. U XIII. st. Aristotelovu su paradigmu preuzeli i teolozi, od kojih je najvažniji Toma Akvinski (1225–74), koji je u aristotelizmu pronašao odgovor na problem kako sustavno izložiti skup znanja i znanosti. Prema njemu, teologija treba moći izložiti teol. istine deduktivno, tj. počevši od nedokazivih prvih principa koji su kršćanima evidentni kao stavci vjere. Da bi to postigao, pokušao je pomiriti Aristotelove filoz. zaključke i kršćanske, teol. nauke: prihvaćanje kršć. istina za Tomu je razumno i smisleno budući da je konzistentno s temeljnim filoz. zaključcima koje je Aristotel deduktivno izveo. Premda se na renesansno razdoblje općenito gleda kao na razdoblje ponovna prodora platonizma, u renesansi je na sveučilištima aristotelizam još uvijek najdominantniji nauk. Sastavljeno je više komentara Aristotelovih djela nego i u jednom drugom razdoblju. Premda se ne može reći zašto je u renesansi aristotelizam bio sustavno obrađivan, filozof Agostino Nifo (Expositio Subtilissima collectanea commentariaque in libros Aristotelis de Anima nuper accuratissima dilligentia recognita, 1544) objašnjava njegovu popularnost u XV. i XVI. st. u cijeloj Europi: Aristotelova su djela tako složena da se svaka knjiga bavi zasebnim dijelom filozofije; Aristotel ide od onoga što je poznatije nama prema onomu što je poznatije po sebi; raspravlja o tuđim stajalištima i tako napreduje u istraživanju; njegov je stil filozofski, a ne govornički. Međutim, u tome se vidi i razlika prema prijašnjoj percepciji Aristotelovih spisa: u nabrajanju razloga zašto je korisno studirati Aristotela, Nifo ne navodi istinu kao kriterij. Aristotel je na renesansnim sveučilištima temelj studija filozofije, ali više nije jedini put dolaženja do istine. S obzirom na mnoštvo komentara i komentatora renesansni aristotelizam nije jednostavan, jasno određen i koherentan sustav nauka koji se predavao na sveučilištima u Europi; svako je od sveučilišta (a gotovo sva su bila aristotelovski obojena) stavljalo različite naglaske na različite aspekte Aristotelova učenja. U hrv. krajevima najistaknutiji aristotelovci u renesansi bili su Antun Medo (1530–1600) i Juraj Dubrovčanin (1579–1622). Aristotelova Poetika prvo je ant. djelo koje se u cijelosti, na filozofski discipliniran način, bavi pjesničkim umijećem. U tome spisu, kojega je izgubljen drugi dio, najvjerojatnije posvećen komičkom umijeću, raspravlja o naravi pjesništva, uspoređujući ga s historiografijom, zatim o žanrovskom sustavu (u prvom se dijelu govori o pjesništvu uopće, zatim o tragediji i epu) i osobitostima knjiž. recepcije, osobito katarzi i njezinim učincima. Aristotela su među prvima – iako je bio poznat u sr. vijeku, preko Averroesova arap. komentara iz XII. st. ili preko njegova potonjeg prijevoda iz XIII. st., iz pera Hermannusa Alemanusa – otkrili humanisti: Lorenzo Valla objavio je 1498. Aristotelov traktat u lat. prijevodu, a 1508. u venecijanskoj tiskari Alda Manuzija izlazi i grč. izdanje. Prijevod Poetike Alessandra Mazzija (1536) postaje standardnim priručnikom za sve važnije komentatore XVI. st., poglavito u Italiji. Svaki se poznatiji renesansni poetičar nastojao odrediti prema Aristotelovu traktatu, ili barem omjeriti vlastiti poetički instrumentarij, u prvom redu vlastitu žanrovsku nomenklaturu te učenje o stilovima i stilskim razinama, o poetičke koncepcije ant. uzora (Francesca Robortella, Giulia Cesarea Scaligera, Marca Girolama Vide, Lodovica Castelvetra i dr.). Mnogi su aristotelovski ili aristotelovsko-horacijevski poetički propisi tom prilikom pojednostavljivani ili, mnogo češće, pogrešno protumačeni. M. Držić najvjerojatnije je te naputke poznavao intuitivno, preko dramaturških posebnosti pojedinog žanra, ponajprije eruditne komedije i tragedije, koje su bile aristotelovski kanonizirane.